Bio je 29. studeni 1991., petak oko 15 sati kad mi je zazvonio telefon. Javila sam se, a s druge strane su mi rekli: 'Možete doći po svoju kćerkicu, ali malo joj curi nosić, pa možda da dođete u ponedjeljak, rekla je Cvjetanka Božanić iz Zagreba. Nije čekala ponedjeljak. I prije nego je spustila telefonsku slušalicu, već je trčala po svoje dijete.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Moš' si mislit da će nas mala prehlada spriječiti da nakon dugih 10 godina u naručje uzmemo našu željno iščekivanu djevojčicu - prisjetila se Cvjetanka dana kad su suprug Ivan i ona postali roditelji maloj Ivani, koja danas ima 33 godine. Tog studenog 1991. je bila beba, stara tek nekoliko mjeseci. Cvjetanka je bila učiteljica u Osnovnoj školi, a poziv je stigao kad je bila u popodnevnoj smjeni.
- Nikad nećemo zaboraviti trenutak kad je ušla liječnica, u naručju je nosila malu djevojčicu, našu kćer. Bila je predivna i prekrasna. Prva sam je uzela u naručje, obuzela me trema... Privila sam je, poljubila i predala suprugu od straha da je ne ispustim iz ruku. Ivana je bila oduševljena svojim tatom, uhvatila ga je za košulju. Bilo je jasno, ljubav je rođena - priča nam emotivna Cvjetanka.
Bračni par Božanić 10 godina se uz pomoć liječnika borio za roditeljstvo. U 34. godini Cvjetanki se dogodila izvanmaternična trudnoća.
- Tad je odluka bila jasna i jednoglasna. Vrijeme je za posvojenje. Kad čekaš dijete u trudnoći, ništa ne biraš, samo si sretan da ćeš postati roditelj.
Ništa nam nije bilo bitno, niti dob, spol, ništa. Samo smo željeli dijete, biti roditelji i proširiti obitelj - sjetno nam priča Cvjetanka.
Kad je stiglo vrijeme za prvo noć s kćeri, bračni par se od straha bojao zaspati.
- Stavili smo je u krevetić, a nas dvoje zagrljeni smo je gledali do jutra, nismo spavali od straha da se ne probudimo pa da sve bude samo san - sretna je Cvjetanka.
- Rodila sam se prerano, pa sam prvih nekoliko mjeseci provela u Petrovoj, poslije toga su me prebacili u Nazorovu gdje se čekalo hoće li se biološka majka predomisliti. Znate, kad se majka odrekne djeteta, ima pravo na nekoliko mjeseci da se eventualno predomisli - objašnjava nam danas 33-godišnja Ivana pa nastavlja:
- Da sam posvojena, roditelji su mi rekli na vrijeme, odnosno kad sam imala tri ili četiri godine. Vidjela sam trudnu ženu te sam rekla mami da je sigurno i ona mene tako nosila. Objasnila mi je da ona mene nije nosila u trbuhu, ali me zato nosila u svom srcu I to je bilo to, nikad nisam imala problem to shvatiti ili prihvatiti. Imala sam zaista prekrasno i sretno djetinjstvo. Ujedno, tijekom odrastanja sam imala doticaja s još posvojene djece u bliskim krugovima, tako da je meni posvojenje normalno, kao što i je - govori nam Ivana.
Nikad nije upoznala biološke roditelje.
- Bio je samo jedan period u životu kad su me zanimali detalji i to na početku puberteta,vjerujem kao i većinu posvojene, ali nakon što sam dobro promislila i došla do zaključka kako ne bih voljela biti povrijeđena eventualnim saznanjima, više nisam pokazivala nikakav interes za tim - rekla je.
Maja Ignac: 'Morali smo prositi i krasti kako bi se prehranili'
Mnogi su ipak imali puno teže djetinjstvo. Poput Maje Ignac, danas 21-godišnje djevojke.
- Nas šestero djece država je trebala ranije izuzeti iz obitelji jer smo živjeli u nehumanim uvjetima. U jednom krevetu spavalo je nas šestero djece, a u drugom roditelji. Stalno smo bili gladni i žedni, pa smo bili primorani prositi novac za hranu, krasti kruh u dućanu ili kod susjede - započinje mučnu priču Maja, koja je 11 godina živjela u romskom naselju u Međimurju.
- Najgore od svega je bilo to što bi otac negdje zapio i ono malo novaca što smo imali, a kad bi se vratio nasrnuo bi na mamu i mene. Te batine su bile konstantne - prepričava Maja koja je glad i nasilje trpjela do jednog jutra kad je na njihova vrata pokucala policija.
- Bilo je oko šest ujutro prije 10 godina. Dvojica policajaca pokucala su nam na vrata, navirila sam se van i u dvorištu vidjela još policije i socijalne radnike. Napokon su nas odveli. Četvero braće smjestili su u jedan auto, a brata Mladena i mene u drugi i odveli udomiteljskoj obitelji Hoblaj za koju smo znali jer je naš najstariji brat već bio tamo udomljen. Dolazio bi vikendima doma i prepričavao kako mu je tamo i bila mi je želja da dođem k njima - govori nam Maja, kojoj se želja i ispunila.
- Sjećam se kad smo prvi put kročili u kuću Hoblajevih. Teta Marina ponudila nas je keksima, mlijekom i sve nam je bilo čudno. Od ljudi, do prostora. Jedna od udomljenih djevojčica pozvala me u sobu, onda sam vidjela i svoj krevet koji do tad nisam imala. Nakon svega me teta cijelu oprala, uredila i obukla u prekrasnu lepršavu haljinicu bijele boje. Kasnije smo radili kolače i pizzu koju je Mladen htio... - priča s radošću djevojka prekrasnog osmijeha i ne propušta priliku da zahvali bračnom paru Hoblaj kroz čiju je kuću prošlo 30-ak djece.
- Naučili su me hrvatskom jeziku, dobila sam priliku da se obrazujem, zaposlena sam, voljena i znam što znači voljeti. Zapravo, ja sam slobodna. Muči me činjenica da toliko djece odrasta u strašnim uvjetima, pogotovo romske nacionalnost - zaključila je Maja koju ne smeta što nije posvojena, već udomljena, jer kako kaže, kod Hoblajevih je kao da si posvojen.
Katja Leskovar: 'Mama i tata su me zavijek napustili na Valentinovo'
U nasilnoj obitelji do svoje pete godine odrastala je i danas 19-godišnja Katja Leskovar iz okolice Varaždina, koju je udomila biološka teta. Prvo su je godinama zlostavljali i zanemarivali, a onda ostavili kod tete za Valentinovo i više se nikad nisu vratili po nju.
- Često bi me roditelji kad sam bila dijete ostavili na par dana kod tete koja tad još nije imala biološku djecu, ali jedan dan, na Valentinovo su me ostavili na više dana i rekli su da će me skupiti u nedjelju. Došla je ta nedjelja, njih nema. Teta ih zove, oni se ne javljaju - prisjeća se mučnog djetinjstva Katja.
Iako se mnogi ne sjećaju djetinjstva, naša sugovornica dobro se sjeća mnogih detalja..
- Tata je bio vojnik pa ga često nije bilo doma, a kad bi došao kući s terena pridružio bi se mami u opijanju. Tata se mimo opijanja ipak za nijansu više brinuo o meni, ali mama nije nikako. Sjećam se njenog zlostavljanja I zanemarivanja. Nije kuhala pa sam preživljavala na smokićima, klipićima i perecima, ničim hranjivim. Nerijetko me vukla sa sobom u obilaske lokalnih kafića gdje sam morala gledati pijane ljude, ali i svađe i tučnjave. Nekad bi usred dana zamračila sobu, mene pospremila spavati s objašnjenjem da je sad noć i trebam spavati, a ona bi otišla lutati - prepričava Katja, dodajući kako bi je redovito tukla i psihički zlostavljala.
Jednom prilikom majka je Katju zatvorila u gepek automobila.
- Držala me unutra neko vrijeme. Sjećam se da je njoj to bilo urnebesno, meni nije. Nije ni danas, pogotovo kad se nađem u malim i skučenim prostorima - tužno nam priča Katja, koja je umjesto s roditeljima odrastala kod tete, ali nju neizmjerno voli.
- Teta mi je kao majka i ogromna podrška. Ali dijete treba imati roditelje, stabilnu obitelj kako bi se 'pravilno' razvijalo. Djeca u školi imala su bar jednog roditelja, ja niti jednog. Mene su moji napustili, kako da to dijete objasni samome sebi? Roditelji vas zlostavljaju u ključnim godinama života, a vi se ostatak života morate boriti s tim - ljutita je Katja.
- Ja znam da ja nisam kriva za sve što sam prolazila, ali svejedno se borim s osjećajem da nisam dovoljno dobra. Biti svjestan s pet godina da su te roditelji napustili i svaki se dan pitaš zašto - govori nam Katja, koja je potražila je pomoć psihoterapeuta.
- Želim živjeti bez da mi nad glavom visi trauma. Voljela bi kad bi sustav na vrijeme reagirao i spasio djecu iz nasilnih obitelji. Voljela bi da djeca ne prolaze kroz horore koji ih obilježe za cijeli život. Zaslužuju sretno i mirno djetinjstvo - odlučna je Katja.
'Posljedice zlostavljanja i zanemarivanja djece mogu biti vidljive i u odrasloj dobi'
Psihologinja Valerija Kanđera, zaposlena u službi za socijalni rad u Novom Zagrebu, objasnila je kakva je obitelj najbolja za dijete.
- To je obitelj u kojoj se osjeća sigurno, voljeno, prepoznato, uvažavano, podržavano, u kojoj su odgojni obrasci prikladni, a roditelji ili osobe koje o djetetu skrbe usuglašene i odgojno dosljedne. To je obitelj u kojoj se djetetovi potencijali prepoznaju i njihov razvoj stimulira. Najčešće dijete odrasta u zdravoj sredini biološke obitelji. No, kada nije tako, za dijete je najbolje odrastanje u udomiteljskoj ili posvojiteljskoj obitelji u kojoj će prevladavati svi navedeni atributi - kaže Kanđera, no napominje da valja imati na umu da su "idealna" i zlostavljajuća obitelj tek dva antipoda između kojih je široki raspon različitih obiteljskih sredina i okolnosti u kojima djeca odrastaju.
Kako kaže, znanstvena istraživanja pokazuju da je zlostavljanje djeteta (u kasnijoj dobi) povezano sa sniženim samopoštovanjem, narušenom slikom o sebi i drugima, nesigurnosti u interpersonalnim odnosima, s agresijom i drugim ponašajnim problemima kao i neprilagođenim seksualnim ponašanjem, problemima na planu prehrane, akademskim postignućem, teškoćama u prilagodbi, depresijom.
Fenomen "infantilne amnezije" opisuje tendenciju da se većina ljudi ne može prisjetiti događaja iz ranog djetinjstva, osobito prije treće godine života.
- Međutim, ako su u pitanju traumatični događaji, situacija može biti drugačija. Istraživanja pokazuju da emocionalno snažni ili šokantni događaji, čak i ako su se dogodili vrlo rano, mogu ostaviti dublji trag u sjećanju. Naime, traume često izazivaju specifične fiziološke odgovore i jaču aktivaciju amigdale, dijela mozga odgovornog za emocije. Ta aktivacija može pomoći u pohranjivanju traumatičnog događaja čak i u vrlo ranom uzrastu, no takva sjećanja nisu uvijek potpuna ili precizna. Često se fragmentiraju ili iskrivljuju s vremenom, osobito kada su pod utjecajem pripovijedanja drugih ljudi, odnosno “prepričavanja” (potencijalno) traumatskih događaja, sugestije ili emocija - objasnila je Kanđera te dodala kako ovdje leži odgovor zašto osoba izdvojena iz obitelji kao beba nema traumatskih sjećanja.
- Dok osoba koja je imala dugotrajno iskustvo narušene obiteljske dinamike, zanemarivanja i zlostavljanja, posljedice takvog traumatskog iskustva može imati i u odrasloj dobi. Za detaljnije razumijevanje ovih mehanizama obično je potreban rad s terapeutima koji mogu pomoći pojedincu da sigurnije istraži te dijelove svoje prošlosti - zaključuje.