Nadvojvoda Franjo Ferdinand je upoznao pet godina mlađu češku groficu Sofiju Chotek 1894. godine na balu pod maskama u Pragu i momentalno se zaljubio. I on se njoj odmah svidio, ali stvari nisu bile jednostavne. Svoju vezu su pune dvije godine krili jer je bilo nezamislivo da se Sofija, iako je potjecala iz jedne od najuglednijih obitelji češkog plemstva, uda za austro-ugarskog prijestolonasljednika. Naime, samo pripadnici jedne od vladajućih ili bivših vladajućih dinastija Europe su imali pravo udaje za člana kuće Habsburg-Lothringen.
A obitelj grofice Chotek nije bila takvog podrijetla, iako je jedan od Sofijinih direktnih predaka bio Albrecht IV. Habsburški. Njezin otac grof Bohuslav bio je uspješan diplomat Austro-Ugarske monarhije, a majka Wilhelmine također je bila plemenitog roda iz glasovite obitelji Kinskys koja je služila habsburškim vladarima stoljećima. No unatoč što je bila potomak slavnih i cijenjenih loza, Choteke nisu smatrali podobnima za ulazak u najviše krugove Austro-Ugarske aristokracije kroz brak. Također, iako ugledni i cijenjeni, oni nisu bili ni financijski dobro potkovani.
Dvorska dama
Sofija je bila četvrta od pet kćeri, atraktivna i inteligentna, no ona i njezine sestre bile su prisiljene zarađivati za život. Sestra joj je postala učiteljica, a nju su poslali da bude dvorska dama nadvojvotkinji Isabelli od Teschena. To nije bilo ništa neuobičajeno u to vrijeme i bilo je normalno da obitelji nižeg plemstva služe obiteljima višeg i tako izbjegnu troškove njihovog boravka kod kuće. Dok je tamo živjela Sofija je upoznala svog budućeg supruga, a njihova ljubav izazvala je pravu sablazan. Najprije je Isabella od Teschena 'najurila' jer je shvatila da česti posjeti Franje Ferdinanda njezinoj obitelji nisu zato što mu se sviđa neka od njezinih kćeri već zato što želi biti što bliže njezinoj dvorskoj dami .
Car Franjo Josip je doslovno "poludio" na nećaka i dugo je trebalo da prihvati njihovu vezu. No, Franjo Ferdinand je bio ustrajan i nikome nije dopustio da ga odvoji od voljene žene. Rezolutno je odbio oženiti bilo koju drugu.
- Napokon sam našao ženu koju volim. Ona je savršena za mene. I sad imamo toliko problema i ne možemo biti zajedno samo zbog neke beznačajne mane u njezinom obiteljskom stablu. No prevladat ćemo mi to - kazao je jednom prilikom Franjo Ferdinand svom prijatelju. On je njoj tepao "Soph" a ona njemu "Franzi".
'Možeš je oženiti ali pod uvjetom'
Papa Lav XIII., ruski car Nikolaj II. Romanov i njemački car Vilhelm su slali svoje izaslanike caru Franji Josipu ističući da sukob između njega i Franje Ferdinanda oko Sofije potkopava stabilnost Monarhije.
Franjo Ferdinand je 1899. ipak uspio dobiti dozvolu od cara Franje Josipa za morganatski brak ( brak između osoba nejednakog društvenog ranga). To je značilo da Sofija neće postati nadvojvotkinja, neće biti član dinastije Habsburg, neće uživati carske i kraljevske privilegije, te da njena djeca neće imati ni pravo na očeve titule ni pravo na nasljeđivanje trona. Također, ovakav brak je poznat i kao ljevoruki brak jer na ceremoniji vjenčanja mladoženja simbolično drži svojom lijevom rukom desnu ruku mlade, umjesto desnom rukom lijevu ruku mlade, kako je to običaj.
Franjo Ferdinand morao se zakleti na Bibliju i potpisati akt odricanja kojim se oduzimaju sva prava na nasljeđivanje prijestolja za njegovu i Sofijinu djecu.
Nitko nije htio doći na vjenčanje
Najavljeno vjenčanje uzrokovalo je veliku političku i ustavnu krizu. Svi su smatrali da "obična" grofica nije dostojan izbor za ženu budućeg vladara. U takvom razmišljanju vjerojatno je određenu ulogu igralo i njeno slavensko podrijetlo.
Određeno je da Ferdinanda kao vladar treba naslijediti njegov nećak Karlo. Franjo Ferdinand se oženio Sofijom 1. srpnja 1900. On je tada imao 37, a Sofija 32 godine. Godinu dana nakon vjenčanja dobili su kći, a zatim i dva sina.
Car Franjo Josip nije prisustvovao vjenčanju, kao niti braća Franje Ferdinanda. Vjenčanju je jedno prisustvovala maćeha Franje Ferdinanda, Marija Terezija Portugalska, zajedno sa svojim kćerima. Nakon vjenčanja Sofiji je dodijeljena titula "Princeza od Hohenberga". Iako joj javni život nije bio ugodan jer ju je Bečki dvor diskriminirao na sve moguće načine ( nije se čak smjela voziti zajedno s mužem u istoj kočiji) Franjo Ferdinand i Sofija su sa djecom uživali u svom dvorcu i vodili sretan obiteljski život.
Titulu "Vojvotkinja od Hohenberga" dobila je tek 1909. i to joj je podiglo status unutar kuće Habsburg-Lothringen i na bečkom dvoru.
Insistirala da ide s njim u Sarajevo
Ferdinand je Sofiju nagovarao da ga na taj put ne prati, govoreći da je tamo nemirno i nesigurno, ali ona je bila ustrajna. Željela je biti u svog supruga.
- To je opasno putovanje, a ja neću pustiti nadvojvodu da tamo ide sam - kazala je Sofija prije odlaska u Sarajevo. Atentator ju je pogodio u abdomen. Nakon manje od sat vremena umrla je od unutarnjeg krvarenja.
Poniženje i u smrti
Čak i kad je umrla Sofija nije mogla izbjeći poniženje. Najprije protokol nije dopuštao da njezin lijes leži u istoj kapelici kao habsburški. Car Franjo Josip je morao osobno intervenirati da Sofija i Franjo Ferdinand zajedno leže u istoj kapelici. No ipak su našli načina kako da pokažu kojeg je statusa zapravo bila (ipak je bila tek 'neka obična češka grofica', a ne europska princeza, govorilo se).
Njezin lijes je bio postavljen ipak malo niže nego njegov i imao je manje ukrasa. Također, da pokažu kojeg je zapravo bila ranga rukavice, simbol dvorskih dama, stavili su u njezin kovčeg. Nije bilo dopušteno da se ona pokopa na parcelama rezerviranim za članove carske obitelji Habsburg nego je na kraju zajedno s mužem pokopana u kripti ispod kapele njihovog dvorca.
Nesretna sudbina Franjine i Sofijine djece
Troje djece Franje Ferdinanda i Sofije nije imalo sretan život. Bili su još djeca kad su im roditelji ubijeni. Kći Sofija je tada imala 13, sin Maksimilijan 12, a Ernst 10 godina.
Nakon smrti roditelja službeni skrbnik im je postao car Franjo Josip a zatim njegov nasljednik Karlo I. Austrijski koji je Sofiji dodijelio plemićki naslov grofice, a njenoj braći naslov princa. No, 1918. godine, novoosnovana Čehoslovačka ukida pravo vlasništva njihovih roditelja, pa djeca godinu dana kasnije bivaju izgnani iz Čehoslovačke. Vlasti su im dozvolile da svako od njih sa sobom ponese svega 5 kilograma prtljage. Preselili su se u Beč u dvorac Altstetten, a te iste 1919. godine ukinuta im je plemićka titula austrijskim zakonom o plemstvu.
Sofija se 1920. udaje za grofa Friedricha Nostitz-Rienecka te se seli nazad u Čehoslovačku. Njezina braća su prilikom svakog posjeta trebala tražiti specijalnu dozvolu od čehoslovačkih vlasti, koja često nije bila odobrena ili je bila izdana sa velikim zakašnjenjem.
Mučeni u nacističkim logorima
Nakon pripojenja Austrije Trećem Reichu 1938. godine, Maksimilijana i Ernsta zbog antinacističkih stavova uhićuju i deportiraju u koncentracijski logor Dachau, a cjelokupnu imovinu u Austriji im vlasti Hitlerove Njemačke konfisciraju. Zbog svojeg supruga, koji je bio Sudetski Nijemac, Sofijini sinovi su bili prisiljeni pristupiti Wehrmachtu nakon okupacije Čehoslovačke 1939. godine. Jedan sin joj gine na Istočnoj Fronti, a drugi umire kao ratni zarobljenik u SSSR-u 1949. Dvoje mlađe djece ostaje živo te doživljavaju duboku starost. Sofija, jedina kći Franje Ferdinanda, umire 1997. godine u austrijskom Thannhausenu.
Sofija, jedina kći Franje Ferdinanda ( na slici) kao mlada djevojka
U logoru Dachau su Maksimilijan i Ernst proživljavali konstantna maltretiranja, mučenja i ponižavanja. Maksimilijan je 1939. prebačen u koncentracijski logor Flossenbürg gdje je bio prisiljen raditi u kamenolomu. Pušten je iz logora godinu dana kasnije. Nakon rata postao je gradonačelnik Artstettena, sve do ostavke 1960. godine. Artstetten je u to vrijeme bio dio Sovjetske okupacijske zone u Austriji.
U braku s groficom Marijom Elizabetom Bono od Waldburga dobio je šestero djece od koji je četvero još uvijek živo. Umro je 1962. u 59. godini. Mnogi vjeruju da je njegova prerana smrt posljedica mučenja u logorima nacističke Njemačke.
Najmlađi Ernst je nakon Dachaua premješten u koncentracijski logor Flossenbürg, a zatim u koncentracijski logor Oranienburg. Iz logora je bio pušten tek 1943. godine. Preminuo je u Grazu 1954. godine. Sa suprugom Marijom-Teresom Wood s kojom se oženio 1936. dobio je dva sina. Jedan je rođen 1937. godine prije Ernstovog odlaska u logor a drugi 1944, nakon što se vratio. Mlađi sin mu je još uvijek živ.