To su zaista svijetli trenuci, taj Vukovar je živa patnja, ali i živa pobjeda, govori ponosno Igor Široki, koji je 90-ih godina, tad jedva punoljetan, s pripadnicima HOS-a otišao braniti Vukovar. Svojedobno ga je tadašnja predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović, odlikovala zbog doprinosa u bitki za Vukovar, koji je ostvario kao jedan od najučinkovitijih snajperista tog doba, a zbog svega je u medijima prozvan kao “dječak snajperist”.
Kako nam govori, u samom Vukovaru je bio 50-ak dana, a iz njega je, po naređenju svog zapovjednika Stjepana Antolića, izašao 16. studenoga 1991. godine.
- Imali smo zapovijed da se nas trojica mladih spasimo. Bili smo izranjavani, ali za nas nije bila opcija predaje. Nismo, hvala Bogu, bili teško ranjeni da smo morali ležati u bolnici, ali smo bili izbušeni dobrano, sva trojica. Vukovar je tad zaista bio pakao s izuzetnim svijetlim trenucima u povijesti, što se tiče obrane i što se tiče Hrvatske vojske. Takvu privilegiju imati, takve heroje i boriti se s njima, meni je bila zaista velika čast. Naravno, uz veliku tragediju i civila koji su stradali, i nestalih, ali jedna velika, velika pobjeda - prisjeća se Igor.
Kako kaže, svaki dan proveden te godine ostao mu je posebno urezan u sjećanju, a posebno mu je u sjećanju ostao suborac Jean-Michel Nicolier, koji je cijelo vrijeme boravka vodio dnevnik i opisivao što se točno događalo.
- Nažalost, i taj dnevnik te jedno pet, šest rola filma koje je fotografirao, sve je to nestalo. Od početka sam bio s Nicolierom, otkad je sišao s vlaka u Zagrebu pa sve dok je bio ranjen. On nije imao nikakve veze s Hrvatskom, mogao je sto puta otići, ali je sve to odbio. Taj dečko se nije odvajao od nas, to je jedan heroj i drago mi je da je postao heroj obrane ne samo Vukovara, nego i Hrvatske. On je to zaslužio. Svaka mu čast na svemu, bila je privilegija poznavati ga - govori ovaj branitelj.
Priznaje, u Vukovaru je zaista bilo teških trenutaka, ali ono što ih je spasilo bila je pozitiva među suborcima. Kako kaže, da toga nije bilo, sigurno ne bi izdržao pakao koji su proživljavali na razornom braniku domovine.
- Nikica Burić je imao foru da je išao po punktovima i govorio: ‘Još samo danas, sutra ide pomoć’, pomogao je i taj dio. Mi mlađi smo to dosta neobično shvaćali, nismo dali da nas pojede to sve. Naša snaga koja je došla do izražaja, to zafrkavanje. Mi smo znali tulumariti zavučeni negdje, pili smo sokove od rajčice, ali smo se znali toliko smijati da nas je sve to održalo. Drago mi je da sam bio dio toga, opet bih otišao - govori ponosno Igor.
Inače, u rat je otišao sa svega 18 godina, a sa svojim se roditeljima tijekom borbe za Vukovar čuo svega dva puta. Prvi put kad je došao u Vukovar, a drugi put kad je 16. studenoga uspio izaći iz Vukovara te je roditelje nazvao iz Vinkovaca.
- Oni su možda proživjeli veću traumu nego mi, to iščekivanje je užasno, mislim da je njima nekad bilo teže nego nama koji smo bili tamo - govori Igor.
Dodaje i kako je njih 500-tinjak iz Zagreba krenulo na istok zemlje, a jako malo ih je zaista došlo do Vukovara.
- Svi su završili u kafićima, imali napadaje bubrežnih kamenaca, bolove u koljenu i ostalo. Proživljavali smo čuda, borili smo se nekad za istu kuću više puta dnevno, nevjerojatna su ta prijateljstva, zapravo su to moja braća, a ne prijatelji - kaže ovaj bivši pripadnik HOS-a.
Fotografije razorenih vukovarskih ulica obišle su svijet, a na njima je definitivno ostao upamćen i uništeni Yugo, koji je uništio upravo naš sugovornik.
- Taj automobil je nama, interventnom vodu, služio za prijevoz ranjenika ili municije. Jedan smo dan išli u nekakvu akciju i automobil se pokvario točno na mjestu gdje je i ostao. Mislili smo da je auto riknuo. Da ne bi otišao u ruke neprijatelja, uništili smo ga Goran T i ja, bacili bombu na njega. Tako da je auto ostao upravo na tome mjestu - priznaje Igor.
Nisu znali kako objasniti zapovjedniku Stjepanu Antoliću da se automobil kojega su uništili pokvario, pa su izmislili priču da je granata pala pored njega.
- Nije nam povjerovao, sjećam se da je rekao: ‘Kaj vas je od mantinele maznula granata’ i nasmijao se. Zna on istinu, ali nas voli pa nismo puno nadrapali. Taj auto je služio za najgore stvari, voziti ranjenike, municiju... Nismo mogli vjerovati kad se naš auto pojavio praktički na svakoj snimci iz Vukovara. Nismo mogli vjerovati, smijali smo se - prisjeća se ponosno Igor, koji dodaje kako su nekoliko dana nakon uništenja tog automobila, svega nekoliko metara dalje, umalo doživjeli tragediju.
- Počeli smo čistiti Tekstilnu školu, u to vrijeme Zdravko Bezuk se spušta i govori da ne idemo gore. Kako je on dolazio, nas nešto pogađa, svi smo izranjavani. To je bilo nekoliko metara iza našega Yuga - prisjeća se Igor.
Zaključuje i kako su se svi nadali najboljem, odnosno da Vukovar neće pasti, a on je nakon Vukovara nastavio svoj ratni put na drugim bojištima diljem Hrvatske.