U Sotinu kraj Vukovara nalazi se Gondola. Izvana lijepa i topla, a iznutra ukrašena drvetom i ciglom. Gdje god da oko pogleda, nalaze se tradicionalna stara blaga Vukovara.
POGLEDAJTE VIDEO: Preživjela strahote rata
Gondola je topli dom Luce Štrobilijus (67), 1991. godine srušen pa ponovno sagrađen na ljubavi, toplini i poštovanju. Vrata restorana otvorila je 1981. godine, kad je imala samo 26 godina.
- U početku je bilo jako teško, ali uz puno truda sve je moguće. Rad, red i disciplina, to je ustvari srž života za mene - započela je Luca. Bila su to teška vremena za otvaranje restorana. Iako se susretala s mnogim predrasudama u svom Sotinu kraj Vukovara, Luca nikad nije odustala. Međutim, dok je svoj, već davno uhodani posao, majstorski vodila godinama, u njezino mjesto, kao i u ostatak ovoga područja, došao je rat. Nije dvojila, u svojoj Gondoli pružila je topli krevet i obroke vojnicima.
- Imali smo naše ZNG-e kojima je Gondola tad bila kuća. Oni su ovdje spavali, a mi smo, koliko smo mogli, hranili te dečke. Stalno su bili s nama. Oni su nas čuvali - prisjetila se. No rat je sve više buktio i Luca se morala odvojiti od svoga doma, svoje ljubavi i svoje Gondole te uz 16-godišnjeg sina Marka izaći iz Sotina.
- Udarali su nas s bombama i moralo je cijelo selo otići - prisjeća se stravičnih dana Luca. Kaže kako je tad oko 80 posto ljudi iz Sotina bilo protjerano. Nisu znali kako dalje, bili su blokirani.
- Tenkovi su bili kraj Vučedola. U kukuruzima je isto bilo tenkova i još ih je dolazilo iz pravca Bačke Palanke, to jest Iloka. Da tada nismo izašli, oni bi nas ubili - opisala je neizvjestan dan. Stanovnici tad nisu mogli ići cestom prema Vukovaru, nego su morali prelaziti minirana polja. Tek kad su došli do Lovasa, mogli su ići cestom koja ih je dovela do Ilače i crkve, gdje su zajedno čekali svitanje.
- Neki su ostali u Lovasu i vratili se kući. Njih više nema. Išli smo šljunčarom i tamo su bili četnici. Nisu pucali na nas i došli smo do autoceste - rekla je. Nakon što su se organizirali, 10-ak dana proveli su u Zagrebu, nakon čega su poslani u Poreč, gdje su bili u izbjeglištvu. Kao da se danas sjeća datuma, kaže nam, 15. listopada. Tad su njenu voljenu Gondolu u Sotinu spalili. Zato što je u njoj hranila hrvatske vojnike.
- Nije mi bilo žao materijalnog. Sve su nam i fotografije zapalili, ali ne vrijedi žaliti za nečim što ne možemo promijeniti. Najviše mi je ipak žao naših dječaka koji su tamo izgubili živote. Uništena mladost mi je i danas najveći žal - objasnila je Luce. Nešto trajniji smještaj našla je 1992. u Červaru-Poratu, u Hotelu Marina, gdje je tekao njezin, kako ga smireno naziva, “prognanički život”.
- Ne mogu reći da je to bila tuga ili depresija, čovjek se nekako mora pomiriti i prihvatiti što se događa. U toj sredini nismo bili shvaćeni. Nisu nas gledali ružno, ali se vidjelo da nas nisu mogli razumjeti - objasnila je iskreno Luca. Nedostajala joj je njezina Gondola pa je 1994. odlučila otvoriti jedan mali restoran u Poreču preko puta bolnice, gdje i danas stoji u rukama drugog vlasnika. Kaže kako nije mogla sjediti prekriženih ruku i ne raditi, kao što to ne može ni danas.
Vratili su se 2000.
- Godine 1995. došla je Oluja. ‘Gotovo je! Idemo kući’ - pomislila sam. Kako sam cijelo vrijeme mislila da ćemo se napokon moći vratiti kući, prodala sam svoju Gondolu u Poreču. Na kraju su prošle još tri godine kako bismo uopće mogli ući na ove prostore - kaže nam Luce, koja je jedva čekala vratiti se svom Sotinu, svom Vukovaru. Morali su proći proces obnove. U rujnu 2000. godine su napokon ona, suprug Mirko (70), sin Marko (46) i snaha Marina (43) dobili ključ kućice.
- Sanjali smo taj dan. Svi smo živjeli za povratak - rekla je s osmijehom. Kućica je bila mala i neuređena, ali su kroz godine uspjeli sakupiti dovoljno novca kako bi je završili i sagradili trgovinu pa korak po korak ostvarivali Lucin san - ponovnu gradnju Gondole. To joj je davalo snagu, priznaje nam. I u teškim danima i osobnim tragedijama. Naime, u ratu joj je teško stradala sestra za koju se morala brinuti.
- Ja sam odrasla bez roditelja i starija sestra me odgojila. Nju su 1991. tukli i mučili, između ostaloga, pucali su joj nakon svega u glavu, iznad oka. Četiri dana je tako ležala u podrumu i nije se predala. Ostala je živa i svjedočila. Ja sam po povratku još dugo brinula o njoj - ispričala je Luca teškim glasom priču svoje hrabre sestre Marije, koja je preminula prije pet godina.
Danas Gondola više nije lokal. To je institucija, kaže Luca, jer je Gondola bila najrazrušenija kuća u Sotinu, a ipak se ponovno uzdigla. Luci je sve te teške godine najveća podrška bio njezin muž, profesionalni vatrogasac Mirko, koji je bio na ratištu. Danas je sretan par punih 48 godina u braku.
- Najviše mi nedostaju moja dva njemačka ovčara. Bili su predivni, a nismo ih mogli povesti s nama. Jedan je bio treniran pa je išao s vojskom, a drugi je stradao tijekom rata - dodala je teškoga glasa. Danas je Gondola, osim tradicije Sotina i Vukovara, obiteljski posao.
Treba svakome pružiti ruku
- Gondola je brodica koja prevozi samo ljubav. Ljubav je osnova svega. Ako čovjek nešto voli, ništa nije nemoguće, a ja ovo jako volim - kaže Luce i dodaje kako svojim radom želi opet pokrenuti Sotin, pokrenuti Vukovar.
- Svi očekuju da će nešto pasti s neba, no za uspjeh treba zasukati rukave i ne sramiti se bilo kojeg posla. Treba se sramiti biti neradnik. Ja život shvaćam kao borbu i uvijek se i iz onog lošeg treba izvući dobro da bi čovjek mogao ići dalje. Svatko shvaća lokalpatriotizam na neki svoj način. Neki idu u borbu, neki slikaju, a ja pokušavam ispričati gastronomsku priču ovoga kraja i s ljubavlju je pričam. Treba biti mali koliko god da si velik, prije svega biti čovjek i svakome pružiti ruku - zaključila je vesela Luce.