Strašan potres jačine 5,5 po Richteru koji je protekle nedjelje izbezumio Zagrepčane, posebno je uznemirio Rozinu Palić Jelavić. Dok su podrhtavali zidovi njezina stana u Palmotićevoj ulici, preplavio ju je strah od ponovnog gubitka najbližih i doma. Mislima se vratila u Skoplje, u 1963. godinu.
Na Svetu Anu, 26. srpnja u 05.17 sati. Silovit potres u kojemu je poginulo više od 1000 ljudi uništio joj je dom, u ruševinama joj je poginuo sedmogodišnji brat Robert, a u stanu do njezina, život su izgubile dvije djevojčice i dvomjesečna beba.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Imala sam šest godina i sjećam se da sam pala s krevetića. Tata Niki me podignuo i tada se zatreslo. Pritisnula ga je jedna drvena greda, ali se pomaknula nakon drugoga udara. Po cijelom je stanu padala cigla i žbuka, posvuda je bio mrak. Bili smo zatrpani, pod ruševinama. Tata je primijetio mali tračak svjetla. Mama Bernarda je nepomično ležala u spavaćoj sobi s malim bratom, a stropna se deka srušila nad njom. Srećom, dvije su je cigle zaustavile da ne zgnječi mamu - prisjeća se strahovitog potresa Rozina. Bilo je sparno i toplo srpanjsko jutro, a vojska je jurila gradom.
- Mamu, brata Ivicu (2) i mene tata je uspio izvući kroz taj mali otvor. Živjeli smo u centru grada, i parkom, poput našeg Zrinjevca, odjekivao je plač. Sjeli smo na travu, a oko nas se čuo samo vrisak i jecaj. Zamislite Zrinjevac pun uplakanih i izbezumljenih ljudi. Potres je bio vrlo snažan i epicentar je bio u Skoplju. Tata nije mogao dočekati vojnike, već je sam počeo kopati i nakon sat vremena pronašao svojega mrtvog sina. Ja sam samo zbunjeno sjedila i plakala. Sjećam se da su mi oči bile pune zrnaca prašine, tata je bio pun rana i ogrebotina, a moja majka, nakon što je sjela, više nije mogla ustati. Zdjelične kosti bile su joj slomljene - sjeća se Rozina.
Skopje su vrlo brzo nakon potresa napustili i doselili u Zagreb. U njemu je Rozina sklopila brak s uglednim slikarom Daliborom Jelavićem i rodila dva sina.
- Moja majka četiri je godine svakodnevno plakala zbog gubitka sina. Plakala je i kada bi vidjela djecu kako idu u školu, jer je moj brat upravo bio upisan u prvi razred. Nitko ne može pojmiti bol roditelja zbog gubitka djeteta, a u ovom je potresu stradala jedna djevojčica. Polazila je OŠ "Bl. Ivana Merza" kao i moji sinovi nekad, bila omiljena i aktivna u crkvi Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, našoj župi, u kojoj su odrasla i moja djeca. Sjetim se tih dana, crkve pune djece... Duboko suosjećam s njezinim roditeljima i cijelom obitelji - tiho niže potresena Rozina.
Nastavili su živjeti, njezina se majka oporavila i sljedeće godine rodila djevojčicu Anu. Bili su okrenuti Bogu i puni optimizma. Ali takvo iskustvo poput razornoga potresa i gubitka svojega najmilijega nikada nisu zaboravili.
- A pogotovo kada ga osjetite ponovno. Neopisivo bolan osjećaj – priznaje Rozina. Suprug joj je od zloćudne bolesti preminuo prije pet mjeseci. Iako joj silno nedostaje, s jedne je strane mirna i Bogu zahvalna što nije morao - bolestan i nemoćan - proći taj strah i stravu nedjeljnog potresa.
- Kad je zatutnjalo i zadrmalo, kroz glavu mi je najprije prošla misao: Bože moj, smiluj nam se, je li ovo početak kraja ljudskoga roda, ovoga našeg planeta, koji je sav u buktinji pošasti korona virusa i možemo li se uopće spasiti kao civilizacija, tako bijedni i posrnuli? Mlađemu sam sinu viknula da stane uz nosivi zid i kad je prvi udar prošao,napustili smo zgradu. Stariji je već bio na stubištu i pomagao starijim susjedima. Kada smo se kasnije vratili u stan, srećom nije bilo oštećenja. Sa zida je skliznulo nekoliko slika. A onda sam se zapitala je li moguće da se u tih nekoliko mjeseci koliko je prošlo od suprugove smrti svijet toliko preokrenuo i da se toliko toga promijenilo? Korona virus, potresi... - kaže Rozina.
Napominje kako joj je prije nekoliko mjeseci stari obiteljski sat prestao raditi. Iako su sve pokušavali, nije proradio. Tek nakon potresa Rozina je shvatila da su kazaljke ostale na 06:24. I danas pokazuju vrijeme kada je potres zatresao Zagreb.