U srijedu oko 13 sati na Rebru, u 90. godini života, preminuo je Slavko Goldstein, hrvatski intelektualac, publicist, pisac, te jedan od osnivača HSLS-a.
Rođen je 22. kolovoza 1928. u Sarajevu pri povratku njegovih roditelja iz Palestine u domovinu.
Početkom Drugog svjetskog rata ustaše su ubile njegova oca. Slavko je iz Karlovca pobjegao u Banski Kovačevac gdje ga je prihvatila obitelj Đerek. Bio je član borbenih partizanskih jedinica. Rat je završio s nepunih 17 godina u činu poručnika. Maturirao je na karlovačkoj gimnaziji 1947. Potom su se preselili u Zagreb. Nakon uspostave države Izrael 1949. emigrira s bratom i sudjeluje u borbi za opstanak te države.
Nekoliko godina živio je u kibucu. Vraća se pedesetih u Zagreb. Studirao je književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nije diplomirao. Još tijekom studija počeo je raditi kao novinar. Radio je u Jadran filmu. Bio je član osnivačke redakcije Vjesnika u srijedu (VUS) 1952., urednik na Radio Zagrebu a od 1969. glavni urednik izdavačke kuće „Stvarnost“. Režirao je pet dokumentarnih filmova, napisao je scenarije za igrane filmove „Prometej s otoka Viševice“ i „Akcija stadion“. Osnivač je izdavačkih kuća Liber i Novi Liber.
Uredio je više od 150 knjiga, a kao nakladnik radio je na još oko 400 naslova.
20. svibnja 1989. zajedno s bratom i nekolicinom suradnika iz Cankarjeve založbe, gdje je tada radio (tamo su bili zaposleni Vlado Gotovac i Božo Kovačević) osnovao je Hrvatsku socijalno-liberalnu stranku (HSLS), prvu hrvatsku političku stranku. Bio je njen predsjednik do ožujka 1990. kada ga je naslijedio Dražen Budiša. Bio je predsjednik Židovske općine u Zagrebu i Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger. Pokrenuo je časopis Erazmus, časopis za kulturu demokracije, kako je stajalo u zaglavlju, u kojemu je bio i glavni urednik.
Zajedno s još nekoliko hrvatskih intelektualaca bio je potpisnik zahtjeva za ostavkom predsjednika Franje Tuđmana 1993. objavljenog u tom časopisu. 2007. je objavio knjigu „1941. - godina koja se vraća“ za koju je dobio nagradu Kiklop za publicističko djelo godine. Bio je u braku sa suprugom Verom.
Nakon pobjede SDP-a na izborima 2011. postao je posebni savjetnik za kulturu predsjednika hrvatske Vlade Zorana Milanovića.
Bio je predsjednik Savjeta spomen područja Jasenovac. 2011. je zajedno sa sinom Ivom objavio knjigu „Jasenovac i Bleiburg nisu isto“. U knjizi se suprotstavlja onima koji drže da su „...Jasenovac i Bleiburg jednostavno dva ista zločina s različitim ideološkim predznacima“.
Goldstein je jedan od svojih posljednjih intervjua dao za Express 2. rujna 2016. godine.
Izdvajamo neke dijelove intervjua:
'Ideolog nove desničarske Hrvatske je Hasanbegović'
U intervjuu smo krenuli s prognozom rezultata predstojećih prijevremenih izbora i onda odmah stali. Gospodin Slavko pogledao je u bijeli stolnjak i doslovno šutio tridesetak sekundi. “Ne znam, ništa ne znam. Ne volim nagađanja bez čvrstih indicija, a ja ih, u ovom slučaju, ne znam, pa vam ostajem dužan odgovor”, rekao je ne podižući pogled.
Express: Što je, po vama, najsnažnije obilježilo razdoblje od dolaska HDZ-a i Mosta na vlast?
Gubitak. Hrvatska je puno izgubila u proteklih osam mjeseci. Ne samo da je izgubila vrijeme, nego je krenula unatrag u odnosu na željenu demokraciju.
Express: Kako biste to argumentirali?
Polazim od stajališta da se i sadašnje političko stanje u Europi značajno mijenja i da je potrebna akcija u obrani demokracije. Mogu to potkrijepiti argumentima. Proteklih pola stoljeća građani demokratskih država zapadne Europe prolazili su kroz brojne izborne procese. Naravno, obično se nije znalo tko će pobijediti i osvojiti vlast, ali se svakako nije mijenjalo ono osnovno: da je sve to demokracija i da ta ista demokracija ostaje. Hoće li, recimo, na izborima u Francuskoj pobijediti kandidat Hollande ili kandidat Sarkozy donosilo je neke promjene u privrednim planovima ili u vanjskoj politici, ali nije dovodilo u pitanje osnove demokracije. Sad se prvi put u Europi demokracija, kao princip vladanja, zaista dovodi u pitanje. Vjerujem u demokraciju jer je to, u cjelokupnoj povijesti svijeta, prvi politički sustav koji u sebi ima alat i mogućnost samoupravljanja. Promjene društvenog sistema kroz povijest obično su se zbivale u kontekstu sukoba, ratova, revolucija ili pučeva protiv autoritativnih vladara. Dakle, nedemokratski i često uz prolijevanje krvi. Sad prvi put, za modernu demokraciju u zapadnoj Europi i dijelom u SAD-u, gdje se demokracija kroz stoljeća gradila i dograđivala te samu sebe usavršavala mirnim putem, postoji opasnost za sistem. Demokracija je u krizi i to je nedvojbeno.
Express: Kako biste definirali prijetnju?
Kroz rastuću radikalnu desnicu koja se širi Europom. Očiti primjeri su Marie Le Pen u Francuskoj, režimi u zemljama koje su dugo bile pod kapom SSSR-a, Zlatko Hasanbegović u Hrvatskoj. Oni nisu protiv višestranačkog sistema niti protiv slobodnih izbora, ali drastičnim osiromašivanjem civilnog društva i brzopoteznim smjenama u državnim ustanovama i poduzećima stvara se novi tip jednopartijske vlasti. Istodobno se sličnim metodama nastoji preobraziti školstvo i kontrolirati medije, a to je po mojem mišljenju najdugoročnija društvena pogubnost. Cijenjeni njemački tjednik Die Zeit nedavno je objavio cijeli blok članaka o toj temi pod zajedničkim nadnaslovom ‘Obrana demokracije’. Nijedan od tih članaka ne bavi se konkretno Hrvatskom, nego situacijom u zemljama razvijene europske demokracije, ali izranjaju neke sličnosti i kontekstualna preklapanja. Ono što se u Hrvatskoj zbivalo zadnjih pola godine, a najavljivalo i pripremalo prije toga, spada u baš takve procese koji su zapravo atak na principe demokracije. U tome je prednjačio bivši šef HDZ-a Tomislav Karamarko s nedomišljenim izjavama.
Express: Na koje izjave mislite?
Primjerice, one koje govore o postavljanju ljudi na odgovorne položaje gdje je za Karamarka glavni kriterij bilo domoljublje. Pitam se što je domoljublje u tom kontekstu? Tko ga i na koji način može izmjeriti? Ono je subjektivna stvar i subjektivni kriterij. U Karamarkovoj interpretaciji to postaje i ugrožavanje osnovnih temelja demokracije. Express: Ipak, ne stječe se dojam da je Karamarko antidemokrat. Kako ga vi vidite? Tomislav Karamarko nije bio dorastao ulozi koju je imao. To je njegova stranka prekasno shvatila. Nije bio načisto što zaista želi. Zato se i poslužio takvom vrstom antidemokratskog populizma. Rekao bih da je bivši šef HDZ-a samo izraz antidemokratskih tendencija. Iza svega se valjao stvarni pokušaj stvaranja novog društvenog sistema u Hrvatskoj.
Express: Kakav je taj sistem?
Totalitarni, ekstremno konzervativni... Svakako ne bih rekao da je to fašizam ili ustaštvo. To je nešto sasvim novo i s jasnim unošenjem elementa autoritarnih režima pod izlikom navodnog samopopravljanja i liječenja demokracije. A zapravo je riječ o uništavanju demokratskog sustava i najava stvaranja nečeg novog što sadržava neke demokratske elemente, ali je u suštini antidemokratsko. Takvih tendencija ima u Europi. Pogledajte procese u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, Litvi... To su neke od zemalja zahvaćene takvim procesima. A u nešto manjem opsegu i države nastale raspadom bivše SFRJ. Express: Zbog čega tvrdite da su u bivšim državama Istočnog bloka tendencije suspenzije dijela demokratskog aparata snažnije nego u nas? U državama ex-sovjetskog bloka slabosti demokracije su vidljivije. U Francuskoj, uzmimo je kao poželjni model, postoji snažna tradicija ukorijenjene demokracije. S druge strane, tranzicijske zemlje, unatoč uvođenju višestranačja i slobodnih izbora, još osjećaju značajne nedostatke. U Hrvatskoj takve tendencije sasvim ne uspijevaju jer smo 40 godina ipak živjeli u ublaženom komunizmu. Gotovo porozno, tijekom godina, taj je komunizam sve više propuštao i dopuštao neke elemente demokracije koje su zemlji donosile nedovoljni, ali ipak vidljivi postupni napredak. Nemojmo se zavaravati. To što se zbivalo poslije 1951. godine, naravno, nije bilo ni izbliza dovoljno uspostavljanju klasične demokracije ili višestranačja. Ali otvaralo je mogućnost za dijalog, promjene i društveni napredak koji je trajao barem 20 godina, od 1951. pa do 1971.godine. Takvog procesa nije bilo u državama pod utjecajem SSSR-a.
Express: Vratimo se Karamarku i njegovoj viziji nove Hrvatske. Možete li to još detaljnije objasniti?
Karamarko nije o tome imao jasnu viziju, nego Zlatko Hasanbegović.
Express: Na osnovu čega to zaključujete?
Iz kojeg razloga je Hasanbegović tako važan i utjecajan na desnom političkom spektru? S ministrom Hasanbegovićem imao sam samo jedan, sat i pol dugački razgovor, iz kojeg se moglo mnogo toga zaključiti, ali još više iz njegovih odluka kao ministra kulture. Uskratio je tradicionalnu potporu nekim vrijednim časopisima, a isti novac dodijelio drugima koji su odgovarali njegovim kriterijima političke podobnosti. Drami riječkog kazališta sasvim je uskratio potporu iako je upravo posljednjih godina ta drama dostigla međunarodnu afirmaciju nekim kritičko-političkim hrabro intoniranim predstavama. Financijski je okljaštrio neke vrlo aktivne komponente civilnog društva. Sve je to indirektno opravdavao u jednom intervjuu pariškom dnevniku Le Monde u kojem je izričito rekao da je na njegov svjetonazor najviše utjecao francuski filozof Alain de Benoist, autor niza političko-filozofskih ogleda i knjiga, koji je radio na formiranju stranke, tendencije ili grupe pod nazivom Nova desnica. Hasanbegović je u vlastitoj nakladi objavio četiri, pet knjiga, a među njima i prijevod knjige Alaina de Benoista ‘Komunizam i fašizam’. Osnova te knjige je sistemska usporedba ta dva totalitarna režima koje ne treba slijediti, ali je komunizam po autoru uvijek bio gori od fašizma. Proizlazi da se neki elementi polufašističke ultradesnice mogu selektivno prihvatiti, ali od komunizma nikako i ništa.
Express: To je ona ista teza koju je u proteklom razdoblju gotovo mantrički ponavljao HDZ?
Točno. A i u nekim ministrima. Mnogi Hasanbegovićevi postupci su izrazito antidemokratski i predstavljaju rušenje civilnog društva u Hrvatskoj. Evo jasnog primjera: koristi se narativ o odbacivanju dva totalitarizma. I tko to govori? HDZ, stranka koja u sebi nosi najsnažnija totalitarna obilježja u Hrvatskoj. Stranka koja drži svoj kongres i tisuće delegata unisono, s jednim izuzetkom opreznog Plenkovićeva kontragovora, izabiru Karamarka za predsjednika. A takva jednoglasnost upravo je jedno od glavnih obilježja totalitarizma. A onda su još jednom potvrdili taj duh totalitarizma nakon mjesec dana negirajući, opet jednoglasno, sve one odluke koje su ranije donijeli. Hasanbegović ipak nije srušio civilno društvo, ali ga je doveo u težak položaj uskraćivanjem financijskih sredstava. Takvo voluntarističko- političko odlučivanje, koje je Hasanbegović uveo, uspostavilo je pravilo da se o važnim stvarima ne odlučuje prema sposobnosti osoba nego prema njihovu političkom opredjeljenju. To je napad na demokraciju u pokušaju stvaranja novog i nedovoljno domišljenog sustava, koji kombinira neke elemente demokracije s autoritarizmom.
Express: Ali Plenković u obranu Hasanbegovića upravo spominje intervju Le Mondeu kao ključni dokaz demokratičnosti opozvanog ministra. Što vam to govori o Plenkoviću?
Plenković očigledno nije dovoljno pažljivo čitao taj intervju u Le Mondeu, a po svemu sudeći nije ni čitao tekstove francuskog filozofa De Benoista, na kojega se Hasanbegović poziva. De Benoist je u francuskom intelektualnom životu odbacivan kao najekstremniji desničar, a Plenković tvrdi da to u Hrvatskoj on i njegova stranka ne žele biti. Ekstremna desnica u Hrvatskoj je sinonim za filoustaštvo koje izvire iz ekstremnog nacionalizma koji je u Hrvatskoj donio najveće zlo u njezinoj povijesti. Moram naglasiti riječ ‘ekstreman’, jer tek u takvim oblicima nacionalizam postaje podloga za zločin, dok u nekim svojim razumnijim fazama on može biti i obrana od zla. Polivalentni karakter nacionalizma trajni je problem u povijesti mnogih naroda, o kojemu je teško raspredati u sažetim formama novinskog intervjua.
Express: Dobro, a iz kojeg bi se razloga ‘europejac’ Plenković uopće oslanjao na ministra ultrakonzervativnih, gotovo totalitarnih nazora u stranci koju želi reformirati?
Mislim da Plenković taktizira da ne bi izgubio podršku jedne vrlo jake struje u stranci. Ali vrlo je teško balansirati između takvih stranačkih struja i eurofilskih težnji kojima se kiti Plenković. Express: Ima li novi šef HDZ-a uopće snage za reformu i modernizaciju HDZ-a? To je dnevno političko pitanje na koje je meni teško precizno odgovoriti osim nagađanjima. Mogu procijeniti da je stranka osjetila da gubi s Karamarkom i da im treba netko tko može, za razliku od bivšeg predsjednika, inteligentno govoriti. Distancirati se od plitkog populizma, prostačkog svađanja i pokušati vratiti stranci izgubljeno povjerenje.
Express: Plenković je, dakle, najbolje moguće rješenje?
Plenković je dobro odabran. Inteligentan je, ostavlja dobar dojam. Ipak, mislim da za sobom vuče pretežak balast stranke koju pokušava barem donekle promijeniti. Zasad tek odabirom svojeg užeg tima, ali transformacija HDZ-a time ne može biti dovoljna. Plenković se ne osjeća sigurnim da bi do kraja uveo zapadne, demokratske standarde koje je upoznao u diplomatskoj službi. Boji se da ga stranka neće u tome slijediti, pa radi kompromise.
Express: Dojam je da hrvatska ljevica i SDP nemaju učinkovit odgovor na takve tendencije?
Ljevica je, naravno, puno iskrenija u želji za demokracijom u društvu, ali pati od maloljetne demokracije. Nedosljednosti, taktiziranja, priklanjanja desnici zbog dobivanja glasova koje ionako nikad neće dobiti, ali će izgubiti svoje birače, kao i one iz centra. Nekako mi se čini da ljevica u Hrvatskoj zaista nije dovoljno svjesna opasnosti za demokraciju o kojima govorim.