Fra Bonaventura Duda živio je jednostavan i svet život i smatran je najuglednijim franjevcem na hrvatskom jezičnom području. Preminuo je jutros u Varaždinu u 94. godini života.
Većinu života živio je i djelovao u Franjevačkom samostanu sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu.
Bio je teolog, bibličar, profesor-emeritus Sveučilišta u Zagrebu, prevoditelj, poliglot, pisac i pjesnik, kateheta, pedagog, skladatelj, dopisni član HAZU, zanosni propovjednik Božje riječi.
- Mnogo sam u životu htio i uspio napraviti, no moje je najveće dostignuće to što sam franjevac - kazao nam je svojedobno intervju fra Bonaventura Duda te dodao kako ga je tijekom cijeloga života pratila dobra kob, u skladu sa svećeničkim imenom koje nosi.
Kad smo prije tri godine s njim razgovarali, nekoliko mjeseci nakon njegovog 90. rođendana dočekao nas je u svojoj provinciji uz blistav osmjeh. Odmah smo ga pitali kako je.
Čita i bez naočala
- A, čujte, sad sam ipak star, ali moram vam reći da me zdravlje izvrsno služi. Kad sjedim, dobro sam, a dok hodam, malo me muče noge. No sve u svemu, nemam bolesti - objasnio nam je tada dodajući, na naše čuđenje, kako može čitati i bez naočala. Smiren je, spokojan,kazao nam je, jer sve poslove koje je planirao obavio je na vrijeme.
Tada je pomagao kolegama,a u to vrijeme je pomogao kolegi isusovcu, pateru Antunu Voleniku. On je doktorirao na doprinosu fra Bonaventure Dude hrvatskoj teologiji nakon Drugog vatikanskog koncila. Fra Bonaventura mu je stavio na raspolaganje sve što je predavao i pisao.
U svom bogatom životopisu ističe uz Zagrebačku Bibliju još osnutak Glasa Koncila, te poslove Kršćanske sadašnjosti, kao najveće pothvate u kojima je sudjelovao. Ipak, u svojoj skromnosti, fra Duda je tada istaknuo kako je najviše ponosan na franjevačko naslijeđe. U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, čiji je dopisni član, njegov doprinos opisali su:
“Znanstvenik je i stručnjak te kulturni djelatnik, filozof i povjesničar, napose hrvatske teologije i školskih institucija, etnolog, glazbenik, književnik, prevoditelj, urednik, osnivač i suosnivač institucija, društava, edicija, skupova itd. U svjetskim je razmjerima istaknuti bibličar, ekumenist, praktičar i pisac, realizator obnove u Katoličkoj crkvi”, piše, među ostalim, na stranicama HAZU.
S deset godina javio se časnim sestrama
- Ma, znate što, mnogo sam toga u životu htio i uspio napraviti, no moje je najveće dostignuće i posao to što sam franjevac. Od najranije mladosti volio sam franjevce iz Krka i Košljuna. U jesen 1929. imao sam oko pet godina. Dok su ljudi išli u crkvu sudjelovati s našim osnovcima na blagdanu zaziva Duha Svetoga, u jednom momentu pošao sam prema školi i doviknuo majci:
‘Ja se gren (idem) zapisat’. A mama: ‘Ma ti si još premlad!’ Već tada, kao dječak od pet godina, slutio je da će njegov život biti povezan s Crkvom.
- Stasao sam i odrastao u Rijeci kod tete koja je preuzela brigu o meni, i u tim godinama u meni se oblikovala odluka o tome kako bih trebao živjeti - nastavio je fra Bonaventura. Priča kako se, kada mu je bilo deset godina, javio časnim sestrama u Rijeci sa željom da postane ministrant. Odbile su ga, rekavši mu da je premlad. Godinu poslije otišao je franjevcima na Trsat i tadašnjem gvardijanu kazao da im se želi pridružiti. Sretan je, istaknuo je, što su mu omogućili školovanje.
Žarko se molio da dobije ime svog učitelja
- Bio sam izabran među mladićima jer sam se isticao znanjem, željom i voljom. Imao sam veliku volju učiti i želju biti fratrom. Teško je i lagano biti fratar. Nećeš se ženiti, imati seksualnih želja, biti ćeš na raspolaganju za svaki posao na koji te stave...Ja sam uživao u svakom trenutku, govori, prisjećajući se kako je žarko molio na grobu svog profesora Bonaventure Ćuka da upravo on ponese to ime.
Prema franjevačkim pravilima, u jednoj provinciji nisu se smjela ponoviti dva ista imena. Gvardijan je u posljednji tren pristao na ime Bonaventura. Fra Duda doista je postao vrhunskim teologom, a na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu tijekom godina predavao je čak 10 kolegija.
Tijekom njegova života izmijenilo se osam papa.
- Možda su najljepša definicija papinske službe riječi Ivana XXIII.: “Moja je obitelj cijeli svijet, na sve ljude mislim, za sve njih se molim” - objašnjava fra Bonaventura.
Rado govori o tri značenja riječi crkva. Voljujuća, to je ova na zemlji, gdje su vjernici to bolji što se više “bore“ da u sklopu svoga živo-ta ostvare suživot s Kristom. Trpeća crkva na ovoj zemlji, to je onaj njezin dio koji je vjeran Kristu, unatoč progonu i mučeništvu, a na drugom svijetu to su duše u čistilištu dok ne prijeđu u slavnu Crkvu. Crkva spašena, to su svi spašeni vjernici u vječnom životu.
- Crkva ne izuzima svoga vjernika iz društva, nego mu potpomaže - kazao nam je.
Šetao bi Mirogojem i uživao u tišini
Fra Bonaventura je bio poznat propovjednik. Propovijedao je u malim zajednicama i na velikim skupovima, a najčešće u svojoj maloj crkvi sv. Franje na Kaptolu. Ustajao bi u 5.30 kako bi sudjelovao u zajedničkoj molitvi, a najradije bi šetao Mirogojem gdje bi uživao u miru i tišini.
- Evo, franjevac sam od svoje sedamnaeste godine, zavolio sam franjevački red, ali volim služiti ne samo vjernicima nego i svim ljudima koji me vrlo često traže. Ljudi me vole - kazao nam je s ponosom. Nikada nije mislio da će doživjeti toliko godina pa s mirom u srcu, istaknuo nam je tada, čeka je svoj susret s Bogom u vječnosti.