Ja sam čvrst i staložen čovjek, ali plačem. Plačem kad se sjetim svoje sestre Katice, koju su ubili na kućnom pragu s nepunih 16 godina, majke Marice, oca Ivana i djeda Pavla. Svi su oni u listopadu 1991. godine ubijeni u Novom Selu Glinskom. Njihove kosti još nisam pronašao. A najteže mi je kada dolaze Svi sveti. Jer idem paliti svijeće, a ne znam gdje da ih palim, polako, očiju punih suza, govorio nam je 2017. Joso Šimanović (45), dragovoljac Domovinskog rata. Preminuo je u četvrtak u svojoj kući u Novom Selu Glinskom, a pokopat će ga sutra u 13 sati na mjesnom groblju.

POGLEDAJTE VIDEO

Sestru, majku, oca i djeda posljednji je put vidio 4. listopada, kad je iz Novog Sela Glinskog otišao na prvu crtu bojišnice.

- Zajedno smo popili kavu. Zagrlio sam ih i rekao: 'Spremite stvari i bježite!'. To je bio naš posljednji susret. Moja sestra bila je na pragu života, pet godina mlađa od mene. Bili smo vrlo bliski. Još joj je dvije godine trebalo da završi trgovačku školu i silno je željela otvoriti trgovinu u ovoj našoj kući, koju smo dovršili i u nju se uselili početkom devedesetih. Ubili su je ni krivu ni dužnu. Čuo sam da su muškarce, među kojima su bili moj otac i djed, ubili tu kraj trafostanice, a žene zatvorili u jednu kuću dolje u selu i gađali je zoljama. Ovo naše selo dalo je sve u ovom ratu, 33 ih je ubijeno. Koga su uhvatili, toga su ubili – pripovijedao je Joso dok mu je brada podrhtavala od silne boli. Da je ostao bez svoje najuže obitelji, koja mu je bila sve, Joso je saznao već sljedećeg dana.

Svoju obitelj, kaže, ustrajno je tražio posvuda, no gdje su njihove kosti, nikad nije saznao. Čuo je svakojakih priča, pa tako i priču da je jedan od egzekutora želio njegovoj sestri poštedjeti život.

- Čuo sam da je rekao: 'Pa nemojte je ubiti, mlada je, pustite je'. A drugi mu je odgovorio: 'Ili ćeš pucati, ili ćeš se maknuti, ili biti ubijen u stroju'. Pa sad vi mislite kako je tom čovjeku? Dan danas vodi se kao nepoznat i nikad nisam saznao tko je - pripovijedao je Joso.

Nadu da će pronaći i prepoznati ostatke svojih najmilijih dao mu je poziv na identifikaciju.

Nažalost, nije ih uspio prepoznati.

- Kad sam prvi put dobio poziv za identifikaciju, mislio sam: 'Ajde, dobro, možda ih pronađem'. Ali nisam uspio prepoznati nikoga. I ni po čemu. Tatu bih prepoznao jer je nosio kaput i šiltericu i imao je šipku u lijevoj nozi. Mamu bih poznao po rupcu na glavi. E, sad, ne bih prepoznao sestru, tko zna što su im radili u to vrijeme, oni su bili spremni na sve – nemoćno je širio ruke Joso. Povjerio nam je da bi, da ga njegovi voljeni mogu čuti, poručio im da mu se vrate.

- A neprijatelju bih poručio da kaže gdje im počivaju kosti. Naši dojučerašnji susjedi, s kojima smo čuvali krave, napravili su zlo u našim selima i u mom selu. Pa možete li zamisliti kako se osjećam kad mi jedna susjeda, Srpkinja, kaže da hodam kraj svojih i preko svojih. Znači, oni jesu tu negdje u krugu. Ona se može vaditi da je u to vrijeme bila maloljetna, ali odakle joj ta informacija? To nije šala. To se može vidjeti i na internetu, a pravosuđe je to moralo odraditi – slomljeno je rekao Joso.