Njihove su ćevabdžinice neizostavni dio grada, Baščaršija i Kundurdžiluk su bez njih nezamislivi, a ako niste prstima 'potamanili' ćevape kod gazde Želje, kao da i niste bili u Sarajevu. Šain Memeti i njegov brat Hasan u Sarajevo su došli kao mladići iz makedonskog Gostivara. 1968. godine otvorili su 'Želju' na Baščaršiji, a nakon nekog vremena na Kundurdžiluku osvanuo je 'Željo 2'.

Lokali nose ime njihovog najdražeg kluba s Grbavice, Željezničaru, čije utakmice nisu propuštali, sve dok se više nisu mogli boriti sa godinama. Oni koji su poznavali braću, kažu da su bili i pomalo sramežljivi, a živjeli su za svoje ćevabdžinice i Željezničar.

Osim što nose ime po Željezničaru, kultne ćevabdžinice su i živi spomenici tom klubu. Gotovo svaki centimetar zidova prekriven je klupskim grbovima i fotografijama dvojice braće sa trenerima i nogometašima - ako nisi na Željinim zidovima, kao da nisi ni igrao u Željezničaru. Među tim fotografijama nađe se i pokoja sa poznatim osobama koje nemaju veze s klubom, kao što su Robert Prosinečki, Slaven Bilić, Severina, Stjepan Mesić, Kolinda Grabar Kitarović, braća Mamić...

Priča o gazdi Želji je već i ovako poetična, ali ne bi to bila takva legendarna priča, da mu i najveći rival nije bivši nogometaš FK Sarajevo, Nijaz Ferhatović koji u prvom susjedstvu drži Peticu - još jednu kultnu ćevabdžinicu. No kako kažu upućeni, to rivalstvo je uvijek bilo u okvirima pristojnosti. I to rivalstvo daje Željinim ćevapima tu posebnost, svaki dio priče bitan je za potpuni doživljaj. No, tajnu njihovih ćevapa znaju samo njihovi nasljednici koji su se po obiteljskoj tradiciji, morali obvezati da će ju čuvati dok ne dođe vrijeme da i njih netko zamijeni. I ta tajnovitost je bitan dio gradske legende o Želji i Željezničaru. A sada je u nju upisan i kralj ćevapa, Šain Memeti, koji je u 79. godini napustio voljenog Želju, klub i Sarajevo, i otišao navijati s one strane svijeta.