U trenucima kada vidim da nemam izlaza, dođe mi da zaplačem i isplačem svu tu tugu i bol.

A onda izmolim očenaš, zamolim nebesa da napokon nađem posmrtne ostatke svog supruga Vladimira, da mu mogu na grobu zapaliti svijeću i da ih više ne moram paliti na centralnom križu, sklopljenih ruku pripovijedala nam je Olga Edelinski 2017. godine. Svog supruga, nažalost, nije pronašla za života. Uslijed teške bolesti preminula je u travnju 2020. godine.

Pogledajte razgovor s Olgom iz 2017.

A sve do smrti nadala se da će pronaći svoga Vladu kojeg je posljednji puta vidjela u Borovo Commerceu 19.11.1991. godine. Ostala je sa ženama i djecom, a supruga i tada 16-godišnjeg sina Gorana, odveli su s muškarcima koje su izdvojili. Završili su u logoru u Dalju.

- Moj suprug radio je na osiguranju Commercea i odlazio branitelje zamijeniti na položajima. Nikada nije vjerovao da će biti rata. Naprotiv, govorio mi je: “Ma smirit će se to, vidjet ćeš.” I vjerovala sam u to sve dok se nisam popela susjedu na 5. kat naše zgrade. Sledila sam se kada sam vidjela cijevi tenkova okrenute prema nama. Jer, svi  mi nismo mogli vjerovati da će naši dojučerašnji susjedi i prijatelji dići ruke na nas- s gorčinom nam je pripovijedala Olga. Iako je bio maloljetan, i Goran se priključio obrani. Vozio je hranu, prevozio ranjenike. Iako mu je majka govorila da ostane s njim u Commerceu, nije je poslušao.

- Kada su nas četnici istjerali iz Commercea, mog sina i muža autobusima su prebacili u Dalj. Držali su ih u kino dvorani, a noću odvozili na streljanje. Kad je uspješno razmijenjen, sin mi je prepričao posljednji susret sa ocem. Te noći izveli su ih na streljanje. U mraku su svijetlile samo njihove kokarde. Postrojili su ih, stali ispred njih i rekli: “Ustaše, sad ćemo vas poubijati!” Vlado je Gorana primio za ruku i rekao: “Sine, ne boj se.”Te noći nisu pucali, samo su ih psihički zastrašivali. I to je zadnji puta da je Goran vidio oca- tužno priča Olga.

Sin joj je iz logora Stajićevo razmijenjen nakon 10 dana. Olga je bila na svakoj razmjeni, no nitko nije znao za Vladu.

- Jedan čovjek mi je 1993. ispričao da su Quicka (kako su zvali Vladimira) iz Dalja vozili u Vukovar na raščišćavanje. Šepao je na desnu nogu i nije smio pričati. Što se s njim uistinu dogodilo, nikada nisam uspjela saznati. Pričalo se da su ih slagali na skelu, pustili je u Dunav i gađali ih minobacačem. Znam samo da sam do ožujka 1992. osjećala strahovitu tjeskobu, stezanje u srcu, no iza toga je prošlo. Čak sam jednog Srbina koji je oženjen za Hrvaticu pitala što je s mojim mužem, a on mi je ovako odgovorio: “Nemoj ga tražiti, nemoj me ništa pitati, znaš da imam djecu.” Tako da vam ni danas ne znam što mu se desilo – govorila nam je Olga. Nakon gubitka muža, Olga je djeci bila i majka i otac. Svu snagu skupljala jeda ih izvede na pravi put.

- Masu puta u progonstvu znali su mi reći: “Ja više tu neću biti, gdje je moj tata?” I tako, vrijeme prolazi, ali moj Vladimir nije zaboravljen. Ja sam još uvijek u 1991. godini i sve te godine samo prolaze pored  mene. Zapalim mu svijeću na rođendan, gledam u njegovu sliku i sjetim se dana kad nam je bilo lijepo. Nedostaje mi da s njim podijelim lijepe događaje i da mirno provodimo naše staračke dane - zaključila je Olga.

Pokopana je na groblju u Puli, a Vladimira će nastaviti tražiti sin i kći.