Taj dan sam pekao rakiju. To radim već 50 godina. I kao i svaki put do sad, ugasio sam žar i oko kazana polio vodu u krug za svaki slučaj. U blizini sam pripremio za sutra tanko triješće i grane, da sam ujutro brži. Oko pet ujutro osam se probudi da idem na wc i kad sam otvorio vrata od kuhinje, zapuhnuo me vrući zrak, opisuje početak pakla, koji se dogodio u četvrtak, Miloš Branković (79) iz Bijelih Voda pokraj Gline. Gleda u jedan stup na kojem je kaslić. Tu su nekad bila njihova ulazna vrata. Visoki muškarac skriva suzne oči šiltericom. Hoda u čizmama po ostatcima svog života.
POGLEDAJTE VIDEOVIJESTI:
Kad je osjetio vrući zrak, pojurio je u sobu i probudio svoju suprugu Milku (77).
- Počeo je vikati da se dignem i izvedem auto iz garaže. Sjedila sam u autu i pokušavala nazvati vatrogasce, a od šoka su mi usta bila toliko suha da sam jedva rekla što se događa i gdje da dođu. Dečki su se trudili gasiti, bili su tu od jutra do kasno uvečer. Ali nema tu pomoći, to je bila drvena kuća s lamperijom unutra, kao šibica je izgorjela - govori Milka i pokazuje na zgarište. Milka je sitna žena kratke sijede kose.
- Svi su ispečeni. Pure i guske su dolje tako da njima nije ništa - govori Milka.
- Evo, tu je kutija od naočala, polurastopljena - govori Ivana, kćer Miloševe nećakinje. Došli su im pomoći iz Zagreba.
- Na Facebooku pratim udrugu Ljudi za ljude i vidjela sam objavu. Gledam slike i shvatim da je to ujak moje mame. Skupili smo što smo imali i došli - govori.
- Natovario sam auto stvarima koje smo imali doma, kupio sam im odjeću i obuću i dojurio. Na granici su mi stvarali malo problema, mislili su da švercam valjda pa sam im pokazivao slike roditelja i izgorene kuće - govori.
- Kad je krenuo rat, minirali su nam kuću u Retkovcu. Selili smo u Banja Luku i nakon 13 godina došli ovdje, u zavičaj. I sad ni te kuće nema. I to na Svjetski dan beskućnika i moj rođendan, nama izgori sve. Ma bolje da ne razmišljam - govori Milka. To je jedva izgovorila, teško joj je prisjećati se gubitaka.
Tu i tamo pogleda u Miloša i njihovog sina Zorana (52). On je odmah sutradan stigao iz Beograda.
- Djeci je nepojmljivo da više neće biti tu preko ljeta - govori.
- Osjećam se potpuno prazno. Nema me iznutra. Imali smo sve što nam je trebalo, ništa previše, ali sve da možemo sami živjeti ovdje. Kad se sve događalo, potpuno sam se preznojio dva puta, srce je reagiralo na stres. Dobio sam nove lijekove, a uskoro ću morati operirati i bruh. A to ne mogu u ovim uvjetima jer nemamo kupaonicu - govori.
- Bilo je u planu, ali se promijenila vlast i sad nema volje - govori Miloš.
Godinama se borio da se cesta asfaltira, ali uzalud. Sad će im to otežati situaciju. Cesta je toliko loša da je vatrogasno vozilo zapelo u blatu pa su ga izvlačili.
Obećali su pomoći iz Srpskog nacionalnog vijeća, a udruga Ljudi za ljude se odmah aktivirala. Sad je samo bitno da ne ostanu zaboravljeni, kao što su to svih ovih godina bili.