Zoran Milanović kao da je odlučio najednom biti dobar sa svima.

Čak i s Damirom Habijanom, ministrom u Plenkovićevoj vladi, kojemu je jučer uredno i bez kompleksa prišao na jednom skupu, pružio mu ruku i sjeo pored njega, kao da ga prije nekoliko mjeseci nije autao kao geja, s namjerom da ga javno posrami.

Štoviše, predsjednik države jučer je nekim medijima predstavljen čak i kao žrtva Habijanova prezira i odbijanja da se s njim rukuje. Pa je to ipak nevoljko učinio na nagovor Marina Piletića.  

Nekako u isto vrijeme, Milanović se predstavlja i kao žrtva nesuradnje premijera Andreja Plenkovića kojeg šef države navodno danima već zove na razgovor na temu vanjske politike, a povodom namjere Vlade da osnuje nova diplomatska i konzularna predstavništva Republike Hrvatske u svijetu.

Nije isprovocirao i izvrijeđao Plenkovića. Samo je objavio protokolarno pismo.

Dobar sa svima

Uglavnom, Milanović se proteklih tjedana prebacio u predizborni model rada, obustavio je tešku verbalnu artiljeriju, zauzdao poriv za političkim obračunima, postao pomirljiv i suradljiv, kao i dobar sa svima, od umirovljenika do udruge stanara, uključujući i Damira Habijana.

I takav, preporođeni Milanović, nije čak ni iskoristio priliku da skoči na grbaču svom starom neprijatelju Ivanu Turudiću zbog očitog curenja informacija prema HDZ-ovim ljudima koji su serijski podnosili ostavke prije uhićenja.

Istom onom Turudiću zbog kojeg se pokušao kandidirati na parlamentarnim izborima kao premijerski kandidat SDP, unio kaos u stranačku kampanju, zbunio birače, izazvao krizu i na kraju izgubio.

Sada vidimo novog Milanovića. 

Onog koji nije skočio ni na grbaču Plenkovićevu HDZ-u zbog novih afera, skandala i uhićenja. Kako to da se nije narugao Josipu Šariću zbog onih Šeksovih krvavica na račun grada?

Notorni karakter

I eto, nakon što nas je proteklih godina navikao na retoričke eskapade, na provokativne ispade prožete sočnim uvredama, na spremnost da se brutalno obračuna sa svima koji mu ulete u orbitu, Milanović je privremeno obuzdao onaj famozni - ili notorni - karakter i vratio nas četiri godine u prošlost.

U njegovu prošlu predsjedničku kampanju u kojoj se predstavio kao neki novi Milanović, smiren i odmjeren, promišljen i kooperativan, spreman pružiti ruku svima i čija je "kuća za sve" tada imala dane otvorenih vrata.

Tako je i sada. Milanović se odjednom ne zamjera nikome, ne proziva nikoga, osim što ustaje u obranu interesnih skupina koje su mu presudne za opstanak na Pantovčaku, kao što su to penzioneri ili podstanari.

Nitko protiv nikoga

Time se potpuno uklopio u dominantnu atmosferu predsjedničke kampanje: kao što nitko od kandidata ne napada Milanovića, tako ni Milanović ne napada previše svoje protivnike. Što bi se moglo pokazati i kao pobjednički recept: što je kampanja pasivnija, njegova pobjeda je izvjesnija.

Bitno je da aktualni predsjednik ne naljuti svoje birače - čije strpljenje je proteklih godina često testirao - kao i da ne otjera one neodlučne ili još neopredijeljene. Neka glasači i začepe nos, ali samo neka glasaju za njega.

Povijesno, Zoran Milanović u svojoj karijeri uvijek je bolje prolazio kad je šutio ili kad je makar pazio što govori, kad je birao riječi ili slijedio scenarij. Čim je stao pred mikrofone, srljao je u provaliju.

I zato, kampanja predsjednika bez onog notornog karaktera, kampanja prijateljstva, pomirenja i ispružene ruke, mogla bi Milanoviću osigurati novih pet godina mandata na Pantovčaku.

Makar kao utješne nagrade nakon propale utrke za Banskim dvorima.