Stotine žena nakon godina šutnje skupilo je hrabrosti i progovorilo o najtežim i najintimnijim iskustvima poniženja, boli i bešćutnosti koje su pretrpjele u hrvatskim zdravstvenim ustanovama. Bolna, mučna i potresna iskustva, pred Saborom su pročitale aktivistice za zaštitu prava žena.
- Ovdje se smo kako bi prekinule šutnju i donositeljima odluka prenijele poruku kako je nužno hitno osuvremenjivanje i unaprjeđenje zdravstvenog sustava koji skrbi o reproduktivnom zdravlju žena - poručila je Branka Mrzić Jagatić iz Udruge Roda.
Uputile su i otvoreno pismo zastupnicima i zastupnicama.
- Unatoč iskustvima tisuća žena koje o nasilju govore godinama, čija svjedočanstva su ovih dana odjeknula u javnosti, od nadležnih institucija još nismo dobile konkretno obećanje i informaciju kako i kada će se stanje promijeniti. Žene imaju ustavno i zakonsko pravo na kvalitetnu zdravstvenu uslugu unutar sustava javnog zdravstva, zasnovanu na načelima humanosti, dostupnosti i suodlučivanja pacijentice, koji kao zdravstvene osiguranice te porezne obveznice i plaćaju. Odgovornost je sada na čitavom društvu, a prije svega na donositeljima odluka da djeluju odmah - stoji u pismu kojeg je pred Saborom pročitala Mrzić Jagatić.
Traže se konkretne mjere koje će doprinijeti sustavnom rješavanju problema reproduktivnog nasilja prema ženama unutar sustava javnog zdravstva.
- Ne tražimo nikakav nadstandard, tražimo poštivanje prava pacijentica u praksi, a ne samo deklarativno kako bi se svrstali uz bok europskih zemalja s kojima se volimo uspoređivati kada govorimo o kvaliteti zdravstvene usluge. Tražimo poštivanje prava žene kao osobe i pacijentice - stoji u pismu.
Žene koje su prekinule šutnju traže poštivanje njihovih prava kao žena i pacijentica.
- Kako će pacijentice biti suradljive, ako im se uskraćuje pravo na informacije o medicinskim postupcima, pravo na ublažavanje patnje, pravo na donošenje informiranih odluka o vlastitom reproduktivnom zdravlju - navodi se u pismu.
Od zastupnika i zastupnica traže do donošenje akcijskog plana za zaštitu zdravlja žena odmah, a ne da ostane na razini smjernica koje se primjenjuju proizvoljno i selektivno, kao do sada. Zbog iskustava i trauma tisuća žena traži se da se taj plan donese do međunarodnog dana ljudskih prava 10. prosinca 2018.
Ovo su samo neka od pročitanih svjedočanstava:
"Šivanje međice nakon poroda. Dali su i lokalnu anesteziju, nije djelovala. Doktorica me šiva na živo, ja vičem da stane, da me boli. Ona meni: Što se dereš!?"
"Nakon poroda, šivana na živo uz riječi: Da vidimo kako medicinska sestra zna trpjeti"
"Spontani pobačaj u 15 tjednu trudnoće. Anesteziju sam primila, nije djelovala. Kiretaža mi je rađena na živo. Bila sam potpuno budna, ruke i noge bile su svezane. Ne znam je li bila gora bol zbog gubitka djeteta, bol zbog kiretaže ili bol zbog toga što su se sestre i liječnik cijelo vrijeme smijali i zbijali šale. Nakon svega, ni riječi utjehe"
"Tri aspiracije folikula od toga prva uz injekciju voltarena iako su znali da imam endometriozu. Dva puta šivana međica na živo. Usput rodila sam dva puta bez epiduralne, uz drip pa me nije toliko boljelo, kao to šivanje. Oba puta šivana s bebom na prsima da se ne bih slučajno pomaknula"
"Porod mi je bio najtraumatičnije i najbolnije iskustvo. Osim natezanja nogu, pucanja međice puknuo mi je i do crijeva od napora. Šivanje međice i crijeva, uz grubo pozicioniranje zdjelice, bilo je bolno toliko da više nikad ne želim roditi. Posljedice nakon poroda imam još i danas i sigurno cijeli život. O probijanju vodenjaka, šivanju bez ičega protiv bolova, dripu na najjače ne mogu glasno ni govoriti. U otpusnom pismu ništa nije navedeno."
"Konac mi prolazi kroz tkivo. Bolovi su gori od trudova. Cijelo tijelo mi drhti i skače, ne mogu ga kontrolirati. Divna sestra me miluje po licu i govori da moram izdržati, drugu sestru šalje po doktora. Ovaj iznervirano dolazi i pita specijalizanta: kolega, jeste li vi normalni? Što to radite? Doktor tada skida šavove i ponovno me živčano šije. Bolovi su još jači. Ne usudim se vikati, jer me strah njegove reakcije. I danas, nakon devet godina ožiljak je velik, nepravilan i bolan. I onda me pitaju kad ću na drugo dijete. Nikad."
"Porod. Dijete je mramorne boje. Na partnerovo pitanje je li s malenom sve ok, doktor odgovara: A čujte, to vam je kao kad kupite novi auto, nikada se ne zna. Odlazi. Šivanje rane od epiziotomije počinje prije djelovanja anestezije, dok mi je malena na prsima. Toliko sam poskočila od boli, a da partner nije uhvatio malenu, pala bi na pod."
"Trudnoća 12 tjedan. Ne čuju se otkucaji srca. Potrebna je kiretaža. osjećala sam se tužno, slomljeno. Prije samog postupka dobila sam anesteziju, ali odmah po primitku krenuli su s kiretažom. Nisu čekali da počne djelovati. Bilo je bolno, a morala sam biti mirna. Nemoguće. Kad je postupak završio malo sam se podignula da bih vidjela što je bilo u zdjeli. Doktorica mi je rekla: Što gledate? Nema ništa. Samo komadi su ostali, sve smo potrgali."
"Nakon teškog poroda gdje su me filali dripom, odbijali ikakvu anesteziju, a dijete je na kraju rođeno na vakuum i nije zaplakalo pa su ga brzo odnijeli od mene. Srećom živo i zdravo je danas. Šlag na tortu bilo je šivanje na živo i to "kozmetičko šivanje" da bolje izgledam mužu. Riječi su to mladog specijalizanta koji je to obavljao. Šavovi su puknuli čim sam se vratila doma iz rodilišta."
"Odrađen bolan pregled prohodnosti jajovoda, bez anestezije. Pregled nedovršen zbog nesvjestice od bolova. Odrađena punkcija i aspiracija folikula na živo. Igla koja probija zid maternice i folikule nanosi toliko boli da vam se povraća i poželite pobjeći."
"Prije osam godina sam u petom tjednu trudnoće prokrvarila i završila na hitnoj. Ginekolog koji me pregledao bio je ljut kao pas, jer je krenuo iz smjene kući i nedjelja je. Selimo u drugu sobu na ultrazvuk. Dere se na mene, jer sam se probala obući pa hodam po hodniku gola, bosa, uplašena, krvareći. Bez ikakvog objašnjenja na upit trebaju li mi stvari i hoću li ostati u bolnici, a nadala sam se da ću čuvati trudnoću i da još nije gotovo, odgovara mi: Stvari ti neće sigurno trebati. Tad mi je postalo jasno. Na moje suze govori: Što plačeš, to i nije bilo dijete. Kiretaža je bila obavljena na živo, anesteziju nitko nije ni spomenuo. Držale su me dvije sestre. To se ne da zaboraviti"
"Normalno da boli kad hodate na dvije noge! Majmunice hodaju na četiri pa ih manje boli'.
"Kiretaža na živo iako sam zamolila anesteziju zbog psihičke rastresenosti. Trudnoća 10. tjedan. Srce je stalo. Držali su mi noge, ruke i glavu. Doktorica mi je govorila da sam razmažena jer plačem. Žalba ravnateljici je odbijena, bez isprike. Sam bol ostaje"
"Danas izgledate bolje. Jučer ste izgledali kao leš kojeg su otkopali nakon sedam dana."
"Bušenje vodenjaka bez obavijesti i objašnjenja. Nalijeganje na trbuh, posljedica hematom veličine šake i oštećenje mišića. Šivanje na živo. Posljedice: postporođajna depresija zbog traume s poroda i sin jedinac koji, zahvaljujući riječkom rodilištu, neće imati brata ili sestru."
"Kao studentica medicine na turnusu iz ginekologije u više navrata sam svjedočila postupcima aspiraciji folikula u MPO-u. Svi postupci odrađeno su bez anestezije. Lica i bol tih žena jasno su se urezale u moje sjećanje. Ništa manje upečatljivi nisu bili komentari osoblja, koji su izvodili postupak. Ginekolozi i sestre: dajte se smirite već jednom, prestanite cmizdriti. Jednostavno me sram da dan danas 16 godina kasnije se ti postupci rutinski odrađuju bez anestezije"
"Doktor mi je radio biopsiju grlića maternice na živo, dok je u pozadini pojačano svirala nekakva klasična glazba. Na mogu bol je rekao: Hoćete i skočiti kroz prozor. Dva puta sam rodila, ali s tom boli ništa se ne može usporediti."
"Sjećam se izraza lica babice kada je vidjela da mi je uz međicu puklo crijevo i debeli mišić. Ali ništa mi ne govore. Šivanje na živo u trajanju od sad vremena. Nalijeganje na trbuh, vikanje, bez kapi vode."
"Biopsija. Plakala sam od bolova dok mi je uzimao komadiće na što mije rekao. Kad si se seksala nisi plakala, pa sad začepi"