Gotovo pet godina otkako smo ušli u EU, Hrvatska je neprestano na dnu prema pravima potrošača na europskoj ljestvici. Bivši novinar, političar i sada već umirovljeni borac za potrošačka prava Ilija Rkman, kaže kako smo se nakon toliko godina članstva, već morali odlijepiti s dna i biti barem u sredini.

- Kopajući po arhivima pronašao sam da su još 1946. donijeli uredbu kojom su kod nas zabranili igračke s otrovnim bojama, olovom, oštrim bridovima i s ideološkim znakovima (svastika i križ). U Zagrebu su 1953. osnivali socijalističke savjete za potrošače po kvartovima. U Karlovcu su 1973. izdali potrošački priručnik za potrošače kako ne bi “lutali”’, a te su godine kupci izabrali najboljeg trgovca u tom gradu zbog fer odnosa prema njima. Danas? Usudim se reći da pojedinci po institucijama kroje zaštitu potrošača kao neku novu politiku, a ne mare za temeljne postulate kao što je to da je zaštita potrošača dio ljudskih prava Povelji o temeljnim pravima u EU. To je dio Lisabonskog ugovora - govori Rkman.

Kao jedan od suosnivača društva “Potrošač”, kaže da je i nositeljima politike zaštite potrošača u Ministarstvu gospodarstva morao pojašnjavati da su potrošačka prava ljudska prava. Prepričava i događaj kada je muškarac posjetio kćer u Luxemburgu.

“Gleda on – autokrediti s kamatama manjim od jedan posto. Pitam se zašto su kamate u Hrvatskoj toliko visoke ako naše banke kćeri banaka sa sjedištem u toj istoj Europi? To su dvostruki standardi – i kvalitete, financijskih usluga, osiguranja... Jedno od temeljnih prava je jamstvo proizvoda na dvije godine, ali kod nas se to skraćuje i na godinu dana”, kaže Rkman.

Prisjeća se kako je još 2004. s društvom ”Potrošač” pokrenuo prvu kolektivnu tužbu u Hrvatskoj i to protiv T-HT-a, jer su mjesto stvarnih sekundi razgovora naplaćivali minute.

- Prvostupanjsku presudu smo dobili. To je tužba 48.000 građana, a sada sve stoji i doima se kao da se čeka zastara. Napisana je i nagodba, ali nikada nije potpisana. Ali tu je i druga kolektivna tužba – za kredite u švicarskim francima. Napomenut ću da su na prvoj stranici tužbe moj potpis i potpis dvaju odvjetnika te Udruga Franak bi iz fer odnosa trebala u najmanju ruku isticati da je to zajednička tužba nas i njih - kaže Rkman.

A potrošači se najviše žale na telekomunikacije, trgovinu (i onu internetsku), ugovore sklopljene izvan ureda, materijalne nedostatke, jamstva... Iz mirovine primjećuje da je jedan od razloga što smo na potrošačkom dnu i taj što se civilni sektor zaštite potrošača financira iz natječaja Ministarstva gospodarstva koji neprestano kasne, tako je bilo i ove godine.

- U Britaniji njihova potrošačka udruga Which ima budžet od 84 milijuna funti na godinu - to je 104 naših proračuna. Slovenci su na početku priče imali 300.000 maraka. A kad kod nas savjetovališta uvijek čekaju Ministarstvo gospodarstva koje kasni s natječajima da dodijele 840.000 kuna. A onda računi zaostaju, dugovi se gomilaju, plaća nema, posuđuješ novac, savjetnici završavaju za burzi rada - zaključuje Rkman koji ocjenjuje da je stanje bilo daleko bolje prije desetak godina kada se gradio sustav za zaštitu potrošača. 


Kako se bori za potrošaka prava, ilustrira ‘Štefa poučkom’, damom koja je došla informirana u trgovinu teleoperatera i poznavajući zakone i prava uspjela zamijeniti pokvareni mobitel koji se bio kvario. Dobila je novi, te stolicu da sjedne.

- Žene su veće ‘fajterica’ za svoja prava ia 67 posto žena čine potrošače - kaže Rkman.

Financijski ugovori sve su složeniji

Ilija Rkman kaže da su ugovori s bankama s vremenom prerasli u financijsko-prave eseje.

- Kada ih čitate čini se kao da su ih Krleža, Proust i filozof Fauerbach zajedno pisali, a sva trojica imaju težak stil, a dok su ih pisali, oko njih je dirigirala proročica Pitija. Na jednoj konferenciji sa mnom su se složili predstavnici Svjetske banke da se mora raditi na opismenjavaju potrošača