Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR), koja je danas stupila na snagu, novi je europski zakon koji bi trebao bitno otežati zlouporabu osobnih podataka koje tvrtke prikupljaju o svojim korisnicima i na osnovu njih im nude svoje proizvode i usluge.

GDPR je donesen u travnju 2016. i stupa na snagu nakon dvogodišnjeg prijelaznog razdoblja.

Uredba se odnosi na sve tvrtke koje posluju na teritoriju EU, ali i na tvrtke koje raspolažu podacima europskih građana, neovisno o njihovoj lokaciji. Tvrtke izvan EU koje svoju robu ili usluge nude unutar EU dužne su poštovati odredbe GDPR-a.

Riječ je  o najvećoj promjeni zakonodavstva u području zaštite osobnih podataka od postanka weba.

U posljednjih 25 godina internet je omogućio nove poslovne modele i radikalno promijenio svakodnevni život, a sada je nastupilo vrijeme za regularizaciju toga nepreglednog područja nakon što je postalo jasno da, uz to što donosi mnogo dobrog i korisnog, postoje i realne mogućnosti zlouporabe osobnih podataka. 

Zaštita podataka ovih dana izaziva puno pozornosti nakon otkrića da su osobni podaci preko 87 milijuna korisnika Facebooka završili u rukama Cambridge Analytice, konzultantske tvrtke koja je bila angažirana u predsjedničkoj kampanji Donalda Trumpa.

Pravo na zaborav

Mnogima se još samo prije nekoliko mjeseci akronim GDPR (General data protection regulation) činio još jednom nerazumljivom kraticom koja ih se ni na koji način neće ticati, ali posljednjih tjedana ne mogu od toga pobjeći jer su im pretinci elektronske pošte zatrpani zahtjevima da daju izričiti pristanak na daljnje korištenje svojih podataka.

Društvene mreže poput Facebooka, Twittera, zatim AirBnba, internetske trgovine, razne institucije koje svoje publikacije šalju elektronskom poštom traže ovih dana od svojih korisnika pristanak za korištenje podataka kako bi ispoštovali novi europski zakon.

Mnoge odredbe koje sadrži GDPR i ranije su postojale na nacionalnoj razini, ali su sada objedinjene i pojačane i predstavljaju jedinstven okvir koji se primjenjuje u svim zemljama članicama.

GDPR zamjenjuje direktivu o zaštiti podataka, koja je donesena 1995. godine.

Uredba znatno pojačava prava građana, među inim, jamči pravo na informiranost, što znači da svaki korisnik interneta koji je stavio na raspolaganje dio svojih osobnih podataka, od sada ima pravo znati čemu oni služe, koliko će vremena biti pohranjeni i hoće li ti podaci napustiti Europsku uniju.

Uredba predviđa i pravo na pristup svojim podacima, pravo da ih se korigira i izbriše. Svaki korisnik neke usluge ima pravo zatražiti kopiju svojih podataka. Moguće je tražiti i brisanje podataka povlačenjem pristanka na njihovu uporabu.

GDPR predviđa i "pravo na zaborav", odnosno mogućnost brisanja podataka. Primjerice, moći će se tražiti brisanje s mreže nekog grijeha ili gluposti počinjene u mladosti za koju nema pravnih razloga ili javnog interesa da ih se čuva.

Omogućava se i pravo na transfer svojih podataka, što znači da će se moći promijeniti pružatelj usluga elektronske pošte, a da se pri tom ne izgubi ranije prepiska na prethodnoj elektronskoj adresi.

Goleme kazne za nepoštivanje

Novi zakon ne odnosi se na sve tvrtke u istoj mjeri, što ovisi o njihovoj veličini i tipu podataka koje prikupljaju i načina kako ih koriste. Manje tvrtke morat će samo štititi svoje podatke o klijentima u skladu "sa zdravim razumom", dok će se GDPR u potpunosti odnositi na one tvrtke koje posluju u jednoj ili više europskih zemalja.

Uredba se najviše odnosi na tvrtke koje prikupljaju velike količine podataka poput tehnoloških kompanija, maloprodajnih tvrtki, pružatelje zdravstvenih usluga, banke, osiguravajuća društva itd.

Jedan od ciljeva GDRP-a jest i smanjenje količine podataka koji se koriste, pa će tako tvrtke trebati točno odrediti koji im podaci doista trebaju i kako će ih zaštititi.

Za kršenje odredbi GDPR-a poduzeća mogu platiti goleme kazne, koje mogu dosegnuti do 20 milijuna eura ili do četiri posto njihova prometa (bira se onaj iznos koji je veći).  

Osobnim podatkom smatra se svaka informacija koja se odnosi na fizičku osobu čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi. Fizička osoba čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati, izravno ili neizravno uz pomoć identifikatora kao što su ime, slike, email adrese, bankovni podaci, objava na društvenim mrežama, zdravstveni podaci, računalne IP adrese, zvučni zapis, broj socijalnog osiguranja, kućna adresa itd.

Neki se podaci poput političkog uvjerenja, vjerske pripadnosti, seksualne orijentacije, zdravstvenog stanja.. smatraju osjetljivima. Zabranjeno je prikupljati takve podatke bez prethodnog pisanog, jasnog i eksplicitnog pristanka korisnika i bez jasno navedene svrhe.

Provedbu nove uredbe neće nadgledati jedno sveeuropsko tijelo nego mreža nacionalnih i regionalnih tijela u zemljama članicama.

Hrvati nisu naročito zabrinuti krađom podataka

Iako je ostavljeno dvogodišnje razdoblje za prilagodbu i pripremu, očekuje se dosta problema u provedbi zakona.

Između ostaloga, mnogo nadzornih tijela u zemljama članicama nisu spremne preuzeti svoju ulogu bilo zbog nedostatka sredstava ili osoblja ili pak zato što još nisu donijeti potrebni propisi.

Tako se posljednjih dana u Hrvatskoj spominje kako bi zbog nove uredbe s radom privremeno mogao prestati Hrvatski registar obveza po kreditu (HROK) zbog nekih nerazjašnjenih nedoumica, što bi moglo u prvo vrijeme otežati odobravanje kredita. 

Više od 250 milijuna Europljana i oko 2,5 milijuna Hrvata svakodnevno koristi internet kako bi se povezalo s obitelji ili kupovalo online.

Na taj način istovremeno dijele puno osobnih podataka, uključujući svoje ime, adresu, broj osobne iskaznice i informacije o svom zdravlju. To otvara vrata brojnim potencijalnim rizicima, npr. neovlaštenom otkrivanju podataka, krađi identiteta ili zlostavljanju na internetu.

Sedam od 10 Hrvata smatra da nema potpunu kontrolu nad svojim osobnim podacima, dok njih gotovo šest od 10 izjavljuje da ne vjeruje poslovanju putem interneta. Štoviše, osam od 10 zabrinuto je zbog mobilnih aplikacija koje prikupljaju podatke bez njihova pristanka, a sedam od 10 brine što bi poduzeća mogla učiniti s informacijama koje su od njih prikupila.

U Hrvatskoj 24 posto ispitanika koji daju osobne podatke putem interneta vjeruje da ima potpunu kontrolu nad tim podacima, u usporedbi s prosjekom EU-a od 15 posto ili čak samo četiri posto u Njemačkoj.

I dok 31 posto Europljana zabrinjava činjenica da nemaju nikakvu kontrolu nad svojim osobnim podacima na internetu, isto vrijedi za samo 19 posto Hrvata, po čemu je Hrvatska jedna od najoptimističnijih zemalja EU-a kada se radi o sigurnosti na internetu.

Zaštita osobnih podataka nije samo glavna briga mnogih Europljana, ona je također temeljno pravo i stoga je nešto što treba zaštititi. Opća uredba o zaštiti podataka odgovor je na tu potrebu, kažu u Bruxellesu.