Regijom se širi potresan status dr. Nermina Salkića, koji je na svom Facebooku podijelio poruku da je preminuo njegov kolega, istaknuti infektolog dr. Jovan Petković u bolnici Klinike za zarazne bolesti u Tuzli. Preminuo je zbog COVID-a, virusa protiv kojeg se borio spašavajući drugima život.

Status dr. Salkića djeluje kao opomena svima koji ne vjeruju u virus ili misle da je bezazlen. 

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

- Danas je preminuo naš kolega, infektolog, otac, suprug... preminuo od COVID-19. Preminuo, jer je radio svoj posao, spašavao živote onih, koji su se zarazili tuđim nemarom, ali i one koji su se zarazili svojim nemarom, neznanjem, bahatošću...

Neki dan čitam na komentarima na nekom portalu kako pojedini od ovih zadnjih, bahatih, opasnih po sebe i druge, opasnih po društvo, komentiraju kako bi medicinski radnici 'trebali pocrkati u ovim odjelima, jer ionako ništa ne rade, a sami su birali poziv'. Pa jesmo birali...ali ne OVO... Poznajem bolest, poznajem sivo, koščato lice smrti.

Gledao sam je u oči, gledao sam je dok kosi druge, dok uzima moje najbliže, čak sam ponekada kao liječnik uspijevao i da joj otmem dušu ili dvije, na kratko ili na duže. Mi, zdravstveni radnici navikli smo na nju, dio je posla i ništa bolje ne opisuje taj naš stav nego onaj citat iz Igre prijestolja - 'Što kažemo Bogu Smrti? Ne danas! Ne danas!'".

 Ali ne mogu i nikad neću moći naviknuti se na uzaludnu, bespotrebnu, preventabilnu smrt. Smrt, koja se mogla spriječiti, nije se morala desiti. A ovo je ta situacija - da je njih više držalo distancu, da je više njih nosilo masku, da je manje njih sjedilo po raznoraznim feštama uz višak ića i pića, manje bi bilo oboljelih, ne bi ovako dugo i intenzivno trajalo, a nas je tako zastrašujuće malo i tako smo umorni.

A posebno umorni od uzaludnih smrti, poput ove - iako ova više pogađa, neću lagati, jer je pao jedan od nas.

I tako, bit će sigurno onih, koji će možda ovo što ispade iz mene loše primiti, komentirati, a iskreno, što me briga, kako reče neko mudar, vrijeme je da pametni prestanu svojom šutnjom štedjeti osjetljive osjećaje onih manje pametnih, ionako smo od aplauza svaku večer u 20 sati prebrzo dogurali do ovoga sada, za šta ne postoji pristojna riječ u ljudskom vokabularu.
Ako se, pak, makar jedno opameti i počne shvaćati ozbiljno ovo s čime se nosimo, bit će dosta. Sutra je novi dan i sutra opet moje kolege i kolegice i moja malenkost idemo da kažemo Bogu Smrti “Ne,danas!” Bez jednog od nas....