Jedan vojnik je imao pištolj, a drugi je imao oko vrata i na pasu malu pušku s kratkom cijevi i nečim nataknutim na cijev - svjedočila je Anka Šiftar (96) koja je jedina preživjela pokolj u Joševici 16. prosinca 1991. godine.
Suđenje skupini srpskih paravojnih postrojbi koji su tada masakrirali 21 čovjeka, počelo je u siječnju, više od 25 godina nakon jednog od najbestijalnijih zločina počinjenih u Domovinskom ratu.
- Unuk Luka upravo se budio jer je došao iz noćne smjene u pekari. Jedan ćelavi pucao je u njega i unučicu Ljubicu, a drugi niži pucao je na unuka Paju, na mog brata i mene. Pucnjava se nije čula, čula su se samo zrna kako lete. Ja sam nakon što sam vidjela što oni rade zajaukala. Jedan od njih je viknuo da sjednem na krevet i zatim mi je ispalio metak u usta i ja ništa više nisam osjećala. Dok sam padala, ispalio je još jedan hitac koji me je pogodio u ruku i ispod lijevog oka i izašao na rame - svjedočila je Anka Šiftar ranije.
'To su bili derani'
U siječnju je, na upit da ponovno pokuša opisati tu dvojicu vojnika sucu Županijskog suda u Zagrebu Tomislavu Juriši rekla kako se radilo o deranima - jako mladim ljudima, koji su možda imali 17 godina.
- Da su bili stariji možda bih i poznavala- svjedočila je Anka Šiftar. Dodala je kako je iz razgovora sa suseljanima saznala da su proučavali tragove po snijegu i utvrdili da su vojnici došli iz zaseoka Baždari i to od Nikole Solara. Da ih je Solar doveo u Joševicu, svjedokinji je rekao Stevan Škrinjar. Solar se kasnije ubio iz svoje puške. Svjedok Mijo Gašparević rekao je kako mu je oficir JNA Milan Bobić rekao kako je nalogodavac zločina bio Dušan Jović.
- Nakon pokolja u Joševici Bobić je s tenkom došao pred općinu u Glinu i htio objesiti Jovića na cijev tenka - svjedočio je Gašparević.
Za pokolj u Joševici optuženi su Dušan Žarković (58), Bogdan Jednak (49), George Nashid Kamal (45), Miroslav Malobabić (42) i Dejan Sladović (42) koji su nedostupni hrvatskom pravosuđu. Iako je svima njima određen istražni zatvor i za njima su raspisne tjeralice, do njih se ne može doći jer žive u Srbiji. Prema optužnici, Žarković i ostali terete se da su kao pripadnici izviđačko-diverzantske grupe nelegalne paravojne skupine vojske tzv. SAO Krajine 16. prosinca 1991. upali u selo Joševica. Bili su naoružani vatrenim oružjem s prigušivačem te su išli od kuće do kuće.Ulazili su u kuće te su iz neposredne blizine, hicima u glavu i vitalne dijelove tijela, ubijali sve koje su zatekli.
Istoj skupini na zagrebačkom Županijskom sudu sude za još zločina nad Hrvatima na području Banovine 1991.
Garantirali im mir i sigurnost
O stravičnom masakru nedužnih civila u selu Joševica pisali smo prije dva i pol mjeseca, na samu godišnjicu pokolja koji je šokirao čak i lokalne vlasti u okupiranoj Glini. Podsjetimo, skupina srpskih vojnika pucala je u 22 Hrvata kako bi se osvetili za 22 Srbina koji su poginuli u borbi.
Naime, selo Joševica , smješteno u dolini rječice Maje, južno od grada Gline, je zajedno s okolnim hrvatskim selima dospjelo pod srpsku okupaciju 26. lipnja 1991., nakon što su srpski pobunjenici okupirali najveći dio Gline. Pred velikosrpsku agresiju u tom selu živjelo je ukupno 150 ljudi.
- Dok su po okolnim selima (Maja, Sračica, Ravno Rašće, Roviška...) u mjesecima nakon okupacije ubijani hrvatski civili, Joševica je uglavnom bila pošteđena. Smatralo se da je razlog tome što je tijekom Drugog svjetskog rata većina stanovnika bila u partizanskom pokretu, što je bilo nekoliko miješanih brakova, te što je iz ovoga sela bilo i oficira koji su ratovali na strani JNA - kazao nam je povjesničar dr.sc. Jakša Raguž sa Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.
Tadašnji prvi čovjek okupirane glinske općine Dušan Jović dao Hrvatima u Joševici garancije da im se ništa neće dogoditi i da u miru mogu živjet ako se ne budu oružano odupirali okupaciji. Takvo je stanje i bilo do prosinca 1991.
No, hrvatska vojska i policija su na području glinskog i petrinjskog Pokuplja 12. prosinca izvele napadnu operaciju „Vihor“ sa ciljem oslobađanja Petrinje i Gline.
Vladika je podjario ubojice
- U borbama je bilo veliki broj mrtvih vojnika na obje strane. Na srpskoj strani su poginula i nestala 22 vojnika iz sastava 1. brigade TO SAO Krajine „Dragiša Stefanović“. Većina ih je stradala u selu Gračanica. Nakon što su se hrvatska snage povukle na drugu stranu Kupe, tijela poginulih srpskih teritorijalaca su prenesena u Glinu gdje je održana javna komemoracija na kojoj su vladika gornjokarlovački Nikanor i drugi govornici zazivali osvetu, a snimka čega je dostupna i na YouTubeu - objasnio nam je Raguž.
Pod utjecajem komemoracije na kojoj je atmosfera bila jako napeta, ističe povjesničar Raguž, skupina srpskih vojnika se 16. prosinca 1991. zaputila u najbliže hrvatsko selo – Joševicu te redom ubijala sve stanovnike koje su zatekli u njihovim kućama, bez obzira na dob i spol.
Cilj im je bio, naglasio je Raguž, ubiti 22 Hrvata, kako bi se osvetili za 22 Srbina koji su poginuli ili nestali (dio srpskih teritorijalaca je bio zarobljen i odveden u zatvor u Zagrebu, kasnije su razmijenjeni). Ubili su 21 osobu, a starica Anka Šiftar je teško ranjena, no preživjela je. Njoj su pucali u usta i vrat. Tako su likvidirali i sve ostale. Direktnim hicima u glavu iz neposredne blizine. Koristili su vatreno oružje s prigušivačima. Ubijali su ih u kućama gdje su ih zatekli. U krevetu, za stolom, na ulaznim vratima... Sve je bilo gotovo u roku pola sata.
Ubojice sklonjene u Srbiju
- Pucali su u njih 22 i onda su stali. To je inače i bila njihova praksa. Za poraz vojnika na terenu osvećivali su se civilima. Pokolj je bio iznenađenje i za lokalne srpske civilne i vojne vlasti. Stoga je pobunjenički predsjednik Općine Glina dr. Dušan Jović angažirao milicionere Stanije javne bezbjednosti koji su s liječnikom patologom iz Aranđelovca izvršili očevid mjesta pokolja, napravili fotoelaborat, skice i utvrdili uzroke smrti. Sudac Okružnog suda u Glini je pokrenuo istragu, kao i oficiri Organa bezbednosti. No kada se utvrdili da su počinitelji srpski specijalci istraga je prekinuta, oni sklonjeni u Srbiju, točnije u Pančevo, a u javnost je pušteno službeno priopćenje da su Hrvate u Joševici poubijali hrvatski diverzanti - govori nam Raguž.
Preživjeli pobjegli, selo opljačkano
U panici zbog masakra preostali mještani Joševice su kolektivno, preko Bosne, iselili u Hrvatsku. Selo je potom detaljno opljačkano i većim dijelom spaljeno.
- Zločin u Joševici je samo jedna od niza epizoda uništavanja hrvatskog stanovništva preostalog u dubini okupiranog teritorija. Takvi su slučajevi Baćin (gdje je poubijano svo preostalo hrvatsko stanovništvo Hrv. Dubice i Cerovljana), Kostrići (gdje su poubijani svi mještani u jedno jutro), Bruška (poubijan cijeli zaseok Marinovića u jednom masakru), Široka Kula i Glinsko Novo Selo (ubijeni i spaljeni u podrumima svi zatečeni Hrvati), Lovas itd. Povodi za provedbu uništavanja stanovništva su mogli biti različiti, no cilj je uvijek bio isti - potpuno uništenje svih nesrba, genocid, kako bi se dobila potpuna etnička homogenost teritorija koji se namjeravalo uključiti u Veliku Srbiju. Tako su i mještani Joševice postali žrtve provedbe genocidnog projekta stvaranja velike srpske nacionalne države - smatra Raguž.
Ubijeni su: U kući broj 51 ubijeni su Milka Kreštalica (61 godina) i Mato Kreštalica (60 godina), u kući broj 53 Kata Štajduhar (70 godina) i Kata Štajduhar (91 godina), u kući broj 55 Bara Štajduhar (64 godine), Ljuba Škrinjar (48 godina) i Milka Škrinjar (83 godine), u kući broj 59 Pajo Škrinjar (61 godina), u kući broj 62 Mara Brkašić (55 godina), Marta Modronja (79 godina) i Ante Modronja (81 godina); u kući broj 63 Ana Škrinjar (64 godine) i Katarina Škrinjar (20 godina), u kući broj 69 Ivan Šiftar (62 godine), Pavao Šiftar (16 godina), Luka Šiftar (20 godina), Ljubica Šiftar (19 godina), u kući broj 70 Ljuba Štajduhar (60 godina), Stevo Štajduhar (60 godina), Marija Šiftar (62 godine), u kući broj 71 Marija Šiftar (45 godina).
Fotografije i materijale o stravičnom pokolju u Joševici dobili smo zahvaljujući Hrvatskom memorijalno dokumentacijskom centru Domovinskog rata.