Postoji genocid i genocid. Postoje zločini i zločini. Postoje žrtve i žrtve. Postoje fašisti i fašisti.

Ili, u konkretnom slučaju, ne postoje.

Nakon što je nedavno napravio distinkciju između hrvatskih i srpskih ratnih zločinaca, između haških presuda Milivoju Petkoviću i Slobodanu Praljku ("Praljak nije problem", "Petković nije ratni zločinac") i presuda za Raka Mladića i druge, Zoran Milanović jučer je izazvao sablazan svojim relativiziranjem genocida u Srebrenici.

"Postoje genocidi i genocidi", kazao je Milanović, komentirajući odluku Dragana Čovića i HDZ-a BiH da podrže prijedlog Milorada Dodika za ukidanjem Zakona o kažnjavanju negiranja genocida u Srebrenici.

Navodeći primjere genocida nad Židovima, u Ruandi, Drugom svjetskom ratu i Jasenovcu, Milanović je doslovno izjavio: "Postoji genocid u Srebrenici, odnosno jedan događaj definiran kao genocid, a genocid ima vrlo širok raspon".

"Nije sve isto, kao što ni svaka žrtva nije ista. Najbolje je reći da je sve isto. Nije", kazao je Milanović.

Odbacio presudu Haaga

Predsjednik Republike krenuo je, dakle, putem negiranja ratnih zločina i genocida, odnosno odbacivanja presuda Haškog suda koji je u slučaju Srebrenice donio presudu za genocid, kao što je hrvatske i srpske generale osudio za ratne zločine.

Zašto Milanović to radi? Zbog čega jedan političar, pa makar bio predsjednik države, omalovažava, relativizira ili pak direktno negira presude suda koji je, ne zaboravimo, i dio hrvatskog pravosuđa?

I otkud Milanoviću poriv da, govoreći o Srebrenici i genocidu, pravi razliku među žrtvama? Zar samo zato što ih je u Srebrenici bilo manje nego u Holokaustu?

Austrija da, Dodik ne

Zoran Milanović nedavno je podijelio s javnosti i svoje definicije fašizma. Pa je tako u slučaju uvođenja lockdowna za osobe bez Covid potvrda Austriju bez krzmanja optužio za "fašizam", izazivajući time diplomatski skandal, ali je zato u slučaju Dodika i Čovića koji su htjeli srušiti zakon o genocidu u Srebrenici dobronamjerno napomenuo kako će ih "opet prikazati kao naciste ili fašiste, a oni to nisu".

Znači, lockdown u pandemiji je fašizam, negiranje genocida nije.

Dapače, Milanović se u posljednje vrijeme promovirao u jednog od najvećih suradnika Milorada Dodika, političara kojeg strana diplomacija percipira kao najveću prijetnju miru i opstanku Bosne i Hercegovine, poručujući kako "Dodik nije najveći problem u Bosni i Hercegovini, on je jedan od manjih".

Nije rekao koji je veći.

Kao što nam je svima rekao koji je "veći" ratni zločin, "veći" genocid", "veće" žrtve, "veći" fašizam.

Vojska pred Pantovčakom

Ovo zapravo nije neobično u kontekstu političara koji je, na pitanje o uvođenju zakonske obveze korištenja Covid potvrda i mogućnosti sankcioniranja javnih ustanova, jučer izjavio kako "na ulazu u Pantovčak stoji vojska, a on zapovijeda tom vojskom". 

Dakle, spreman je vojnom silom zaustaviti inspekciju koja provodi hrvatske zakone.

Ovakvo tumačenje sudskih presuda, proizvoljna interpetacija povijesnih činjenica, omalovažavanje genocida i ratnih zločina, te njihovo stavljanje u dnevnopolitički kontekst, desetljećima je bilo izvorom nestabilnosti i sukoba na balkanskim prostorima.

Tako su se ponašali srpski i hrvatski nacionalisti, tako je svaka strana štitila i slavila svoje zločince. Milanović je krenuo tragom Kolinde Grabar Kitarović, ali i hrvatske nacionalističke desnice, koja uporno hrvatske zločine opravdava srpskim, ignorirajući pritom presude nadležnih sudova, povijesne činjenice, a u Petkovićevu slučaju i sama priznanja osuđenih.

Sramoti Hrvatsku

Ovakvo Milanovićevo ponašanje je skandalozno i štetno na više razina. Ne samo zato što ovakve izjave predsjednika Republike stavljaju Hrvatsku u neugodnu poziciju (opet!), već i zato što se s najvišeg mjesta u državi šalju poruke koje tradicionalno kolaju mračnim nacionalističkim kružocima.

Dočekali da smo hrvatski predsjednik, za kojega bi netko rekao da je liberal ili ljevičar, šalje ovakve poruke o genocidu u Srebrenici, da gazi sudske odluke i otvoreno vrijeđa žrtve. Samo kako bi podnio žrtvu na oltar nove ljubavi s Miloradom Dodikom.

Pantovčak je tako postao utočište i referentna točka svima onima koji žela pronaći opravdanje za svoje zločine, za genocid, za fašizam, za nepoštivanje zakona i sudskih presuda, za otpor institucijama. 

Zapravo, pored ovakvog Milanovića koji s pozicije predsjednika nudi svoje viđenje povijesti, prava i zakona, čak nam i ne trebaju sudovi, povjesničari, zakonodavci. 

Ovako daleko usudio se ići samo Franjo Tuđman. A nekada čak ni on.