Danas nismo imali sreće, a i malo smo vremena proveli na Dravi da bi pronašao uobičajenu 'lovinu' od grama ili dva zlata što mi je neki prosjek, kazao nam je Dražen Tetec, s malim prijekorom u pogledu, jer smo ga požurivali. Dražen je posljednji tragač za zlatom na Dravi s kojim smo proveli par sati u potrazi za plemenitom kovinom.
Ovaj 46-godišnji samostalni umjetnik živi u centru naivnog slikarstva u Hlebinama. Bavi se slikarstvom, a pčelarstvo i 100-tinjak košnica su mu dopunski izvor prihoda, dok mu je ispiranje šljunka na hirovitoj Dravi, koja je poslije Save sa svojih nešto više od 300 kilometara najduža rijeka u Hrvatskoj, unosan hobi.
Nakon vožnje automobilom u koji je Tetec utrpao sav potrebni alat, zaustavili smo se nekih kilometar i pol od mjesta na kojemu on 'peca' zlato. Putem, dok me je pomalo lovila zlatna groznica, pojasnio mi da ga je u tajne zanata uveo ujak prije par desetljeća, s kojim je često boravio na Dravi. On ga je doslovce zarazio jednim od najstarijih zanata na svijetu. Ujaku su u potrazi za zlatom dolazili prijatelji iz Međimurja.
Česte kiše su jedan od većih prepreka za svakog ispirača šljunka, pa tako i za nas. Nakon probijanja kroz gustiš noseći alat, došli smo do Tetecovog skrovitog mjesta, ali je visoki vodostaj odnio cijeli sprud tako da smo razočarani ponovo natovarili alat na leđa i krenuli ka drugom, za koje je kazao kako to i baš nije najbolje mjesto.
- Nije svaki dan pogodan. Nakon kiša je visok vodostaj i rijeka je brza i tu se slabije može nešto pronaći. Najbolje je za vrijeme niskog vodostaja jer je onda voda spora i ima puno šljunka – govori Dražen.
Kako je ostao sam u tom poslu, modificirao je i alat, te umjesto drvene daske napravio je onu od stirodura. Dovoljno laganu da jedan čovjek može s njom upravljati. Na dasci je izrezao žljebove. Na nju baci četiri do pet lopata šljunka i laganim povlačenjem kroz vodu ispire se šljunak. Na kraju ostaje crveni, crni pijesak i zlato koji su teži od šljunka.
- Kad ostane hrpica u kojoj je najviše crnog i crvenog pijeska koje je nešto lakše od zlata žljebovi se na dasci ispiru na obali, tako da taj ostatak završi u koritu. Tih par šaka sitnog pijeska, a među kojim se nalazi zlatna kovina stavljam na malu dasku koja ima udubljenje. Pažljivim povlačenjem kroz vodu odvojim crveni, a potom crni pijesak od zlata, koje je najteže i ostane na dnu – pojašnjava mi 'zlatar' koji je uz slikanje savladao i umjetnost u traganju za zlatom.
Na kraju postupka pokazao je zrnce zlata veličine zrna pijeska koje se presijavalo na suncu. No, to je gotovo zanemariv ulov, kazao je Tetec. Kako su se ponovo počeli navlačiti oblaci, polako smo se pripremali za odlazak s Drave.
Da bi potraga za zlatom bila uspješna, na Dravi se mora provesti gotovo cijeli radni dan, sedam do osam sati. Trebaju se i poklopiti uvjeti poput niskog vodostaja i lijepog vremena jer se samo tada može očekivati uspješna potraga, iako je faktor sreće nezaobilazan.
U gornjem toku Drave, na području Međimurja, zlato je s nešto manje karata. Negdje oko 22, dok je tu gdje on „lovi“ niže niz rijeku, čišće i gotovo 99 posto je 24 karatno. S otkupom zlata nema problema, jer se svi otkupljivači u to dobro razumiju.
Kad sam ga pitao koliko je kroz ovih 15-tak godina sakupio zlata, on mi je kroz smijeh odgovorio manje od kilograma.
Vidjevši moj začuđeni pogled, pojasnio mi je da se tako odgovara otkupljivaču na pitanje koliko nosi zlata.
- Rekord mi je pet grama za šest sati. To je nekih 200 eura, ili oko 1500 kuna, što je solidna nadnica, ali kako svaki dan nije nedjelja, tako je ta zarada prava rijetkost – kaže Tetec, kojeg uz zaradu, ispiranje šljunka i opušta.
Traganje za zlatom mu nije samo hobi, nego i posao kojim se bavi zadnjih 15-tak godina i gdje 'uhvati' kojih 300-tinjak kuna dnevno, koliko se dobije za gram 24–karatnog zlata.
Na rastanku, dok smo navratili u pčelinjak u kojem dobije oko pet tona meda, pojasnio nam je da tijekom zime najviše slika, a ostala godišnja doba provodi uz pčelinjak i u potrazi za zlatom.
Zlato su u Međimurju ispirali još za vrijeme grofova
Područje uz rijeke Muru i Dravu nekad je bilo na glasu kao pogodno za ispiranje sitnih zrnaca, nedovoljno da se krene u masovnu proizvodnju, ali dovoljno da se nešto zaradi kao dodatna djelatnost, a ljudi su se time uglavnom bavili uz poljoprivredu. Zlato se u Međimurju ispiralo još za grofova Zrinskih. Carica Marija Terezija 1776. godine ispiračima zlata iz Donjeg Vidovca izdala i posebnu povelju koju je primio nositelj zlatarskog ceha Bolta Embriuš. Tom poveljom ispirači su dobili pravo za rad na Dravi, Savi i Muri, s time da mogu koristiti obalu u širini od tri metra. Bila je to neka vrsta koncesije iz 18. stoljeća.
Do početka Drugog svjetskog rata samo na Dravi plovilo je 129 čamaca s 240 zlatara.
Ne može se sa sigurnošću reći kada i gdje je počelo kopanje zlata. Pretpostavlja se da je to bilo oko 4000 godina prije Krista, u doba neolita. Ovaj podatak potvrđuju i arheološka istraživanja u blizini Varne, Bugarska. Naime, u grobnicama u blizini Varne su pronađeni predmeti od zlata za koje se vjeruje da su najstariji na svijetu. Istraživanja su pokazala da grobnice datiraju iz 4700-4200 godina prije nove ere, pa se na osnovu toga zaključuje da je zlato pronađeno u njima staro najmanje 7000 godina.