U hladne jesenske i zimske dane, ne tako davnih godina, proplancima Biokova odzvanjao je glas pastira i pastirica dok su se sa svojim blagom vraćali u zabiokovske zaseoke sklanjajući svoje blago pred snježnim nevremenom. Danas, reći će posljednji zabiokovski pastiri, nema više ni blaga ni pastira.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Kamo sreće da nas je više, nažalost, ne može nas se više nabrojiti na prste jedne ruke. Mlado otišlo, opustjela naša sela, a ono starčadi što je ostalo ne može ni o sebi brigu voditi, kamoli će o stadu - dočekuje nas Čedo Lizatović iz Krstatica. Miris biokovskih trava širi se rosnim proplancima dok Čedino stado od tridesetak koza i desetak ovaca mirno pase. On i supruga Ljilja posvetili su se ovom poslu za koji nam rekoše kako je prvenstveno ljubav, potom odmor za dušu i tijelo, a tek onda zarada.
Već dvadeset godina imam stado koza i nešto malo ovaca. Ne treba više, i ovo je dovoljno. Imam stalne mušterije kojima dajem kozje mlijeko i domaći sir, priča nam Čedo dok njegove koze obilaze oko njega.
- E vidite moju Malenu, ona je prava maza. Prva će prići i neće otići dok se malo ne pomazi - kaže Čedo. Malo kruha koji Čedo pruža svojim kozama je znak privrženosti.
Svaki dan dna sira
- Nije ovo posao od kojeg se možete obogatiti. Težak je ovo i mukotrpan rad u koji ulažeš cijeloga sebe, ako želiš da sve bude kako treba. Koza je blagoslovljena životinja jer njezino je mlijeko likarija, pogotovo ako je na ispaši na kakvoj su koze u Zabiokovlju. Neće ona svašta pasti, a ovdje ima toliko ljekovitih trava koje koza pase svakodnevno, od kadulje, metvice, ive, vriska, bosilja, da je mlijeko prava likarija - kaže , dok jednim zviždukom, koji stado prepoznaje, sve doziva k sebi.
- Svaki dan treba pomusti dvadeset koza i svaka dnevno daje do litru mlijeka, a za napraviti (usiriti) jedan kozji sir od jednog kilograma potrebno je deset litara mlijeka, što je u prosjeku dnevno dva sira - priča Ljilja koja sve radi ručno, bez dodataka bilo kakvih konzervansa.
Bolja trava, bolje mlijeko
- To je teže, ali ako želite proizvesti pravi eko proizvod, onda treba paziti na sve, prvenstveno da se ne uništi kvaliteta mlijeka - dodaje Ljilja. Cijena ovog sira je 70 kn. Ima ih, kaže, koji za kilogram traže i više, no ona za svoje kupce ne želi mijenjati cijenu.
- Danas je svakome teško, ali kad ja znam da puno ljudi kozje mlijeko pije zbog neke bolesti, teško je, treba malo zastati. Litra svježega mlijeka je 10 kuna, a ljudi će u Zabiokovlje doći i za pola litre kozjega mlijeka.
- Koza bira trave, neće svašta pojesti, brsti grm, a najdraža joj je jasenovina, dubovina joj je draga ujesen, preko godine i ne baš jer je gorka. Ona sama vrši odabir što će jesti. Posebno voli jesti tilovinu koja je jako ljekovita. Voli je jesti u ljetnom periodu, a ujesen i po zimi, kad joj otpadne list, koza će brstiti grančice tilovine i pupove. Najsretnije su kad ih se dovede gdje ima puno tilovine. Koje je tad veselje - nastavlja Ljilja napominjući kako se i u mlijeku vidi kad su bile na ispaši gdje ima tilovine.
- Postotak mlijeka je puno veći nego kad pase neku drugu travu - priča Ljilja i dodaje kako je ovaj posao najprije duševni mir i sreća da se učini dobro, pogotovo bolesnima.
- Ima puno ljudi koji traže baš ovakvo mlijeko od koza koje se hrane na ovakav način. Ove koze ne jedu ništa osim napoja i onoga što im je priroda dala - poručuje Čedo.
- Moraš imati puno ljubavi prema životinjama, ovaj posao prvenstveno moraš voljeti. One su vam kao i ljudi. Ima ih dobrih i zlih, baš kao i ljudi. Ima dobrih koza koje će, kad joj se druge približe, dopustiti da podijele zalogaj, ima ih koje će kad vide da im se druge približavaju namjerno oblizati hranu samo da druga koza ne uzme - dodaje Ljilja.
Nikad mu nije dosadno
Eto, to vam je kao i ljudi. Uzet će, premda mu ne treba, samo da njegovu bližnjemu bude manje - u šali će Ljilja. E, ali isto tako ne zaboravlja istaknuti i loše strane ovoga posla, prvenstveno malo ili gotovo nimalo slobodnog vremena.
- U ovom poslu malo je vremena koje možeš odvojiti za sebe. Koze svaki dan treba izvesti na ispašu. Ovo je jedna velika obveza. Nema godišnjih odmora, one su stalno u mislima i kad spavaš misliš je li sve uredu”, priča nam Ljilja, koja ipak prvenstveno ističe onu pozitivnu stranu. Na stranu novac koji se zaradi.
- Nikad mi nije dosadno, živimo s prirodom, jedna savršena širina. Pazimo na stado, sječemo drva za zimu, kozama za hranu..., zaključuju.