U listopadu prošle godine, kada je dao svoj zadnji intervju, Boru Todorovića nije trebalo dugo nagovarati. Pokušao je, istina, izbjeći razgovor, govorio je kako već dugo ne daje intervjue, kako mu je tlaka cijeli život govoriti o sebi, ali naposljetku se predomislio:
- Pristajem, ali pod jednim uvjetom. Ili ćete vi doći u Beograd ili ja u Zagreb! - rekao je.
Možda je bard srpskog glumišta tada pomislio da nam se neće dati voziti sedam sati vlakom, možda se nadao da ćemo odustati. Iskreno se iznenadio kad smo mu se javili iz Beograda. Nije se izgovarao s mnogo obveza, našli smo se već sljedeći dan. Deset minuta prije dogovorenog termina oboje smo bili pred njegovim kazalištem Zvezdara.
- Zbog mene ste prevalili toliki put? O čemu ćemo pričati? Sve sam ja već rekao o sebi - govorio je dok smo hodnicima kazališta išli prema uredu direktora.
Smrknuo se kad smo odbili ponuđenu rakiju. Na crnu kavu frknuo je nosom jer ona, komentirao je, nije piće uz koje se opušteno razgovara.
- Iz Zagreba sam otišao prije 53 godine, ali uvijek rado čujem zagrebački naglasak. Što ćete me pitati? I hoće li dugo? - govorio je i bacio oko na pripremljena pitanja.
Sviđalo mu se naše oduševljenje njegovim plakatima. Iako je prestao igrati u predstavi “Lari Tompson”, njegovo ime kao i ono Milene Dravić i Miodraga Krivokapića na plakatu unutar teatra, stajalo je istaknuto masnim slovima.
- Dugo sam mislio da to nikada neću dočekati, da ću zauvijek biti mlađi brat Mire Stupice - rekao je.