Na jednom od posljednjih glasanja prošlog saziva Hrvatskog sabora jednoglasno je donesena odluka da se 2025. proglasi “Godinom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskog kraljevstva”. U obrazloženju, između ostalog, piše da 1100. obljetnica podsjeća na “veliki trenutak u povijesti hrvatskog naroda, kad je Hrvatska postala samostalno i priznato kraljevstvo”. Iako se ne navodi izrijekom o kojem se to velikom trenutku radi, očita je aluzija na “krunidbu” Tomislava za hrvatskog kralja 925. na Duvanjskom polju. Drugim riječima, na događaj za koji ne postoji ni jedan valjani povijesni dokaz i koji većina povjesničara smatra naknadno konstruiranim i politički motiviranim mitom.

I naravno, nije ovo jedino saborsko ignoriranje povijesne znanosti i historiografije. Ista institucija donijela je Zakon o spomendanima u kojemu se datum pogibije Zrinskog i Frankopana obilježava kao “simbol žrtve za slobodu i pravdu hrvatskog naroda i hrvatske domovine”, a 15. svibnja kao “Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost”, pri čemu se pod terminom žrtve misli na pripadnike oružanih snaga NDH, najvećim dijelom ustaše.

S obzirom na, najblaže rečeno, vrlo diskutabilno tumačenje događaja iz hrvatske povijesti, pa i izmišljanje istih, kao i uvažavanje ljubavi prema hrvatskom monarhističkom nasljeđu, evo jednog prijedloga novom sazivu Hrvatskog sabora, koji čak i ima povijesno utemeljenje. Naime, ako i ne znamo kako se zvao prvi, sa sigurnošću znamo kako se zvao posljednji kralj Hrvatske. Njegovo ime bilo je Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe. Možda bi političari koji predstavljaju većinu, a među njima posebno oni koji ustaše smatraju domoljubima i vole koristiti ustaški pozdrav “Za dom spremni”, mogli današnji dan, tj. 18. svibnja, uvrstiti u kalendar važnih događaja iz hrvatske povijesti. Jer upravo tog dana 1941. je Aimone, talijanski vojvoda (od Spoleta) i nećak talijanskog kralja, u Rimu proglašen hrvatskim kraljem pod imenom Tomislav II.

Bio je to epilog dogovora Ante Pavelića s fašistima po kojem je ustaški poglavnik ponudio talijanskom kralju da izabere jednog člana svoje obitelji kojemu bi bila dodijeljena povijesna Zvonimirova kruna. Interes za tom titulom nije bio prevelik pa je Viktor Emanuel III. odlučio da to bude vojvoda od Spoleta. Zašto baš on pojasnio je talijanski ministar vanjskih poslova Ciano citirajući kralja: “Zbog prijatne vanjštine i priličnih umnih sposobnosti”. Prema nekim izvorima, kad je vojvoda Aimone čuo vijest, mislio je da je riječ o neslanoj šali. Shvativši da ipak nije, počeo je činiti sve da svoje kraljevstvo nastavi gledati samo na karti koja mu je visjela na zidu radne sobe. Iako se pričalo i o velikoj krunidbi koja bi bila organizirana na Duvanjskom polju, Tomislav II. nikad za života neće stupiti na tlo svoje “Kraljevine Hrvatske”. Jedan od razloga navodi Ciano u svojim bilješkama: “Vojvodi se živo fućka za Hrvatsku i želi jedino novac, novac i još više novca”.

Naravno, drugi, možda i važniji razlog zašto, pa makar i onako “turistički”, nije posjetio Hrvatsku bila je činjenica da mu ustaške vlasti nisu mogle garantirati sigurnost zato što je partizanski antifašistički pokret na teritoriju NDH iz dana u dan bivao sve jači i masovniji.

Kraljevanje Tomislava II. trajalo je do kraja srpnja 1943., kad je nakon sloma fašističkog režima i Mussolinijeve smjene Aimone odlučio abdicirati s hrvatskog “kraljevskog trona”. Dvije godine nakon rata, točnije nakon proglašenja Italije Republikom, vojvoda Aimone odlazi u Argentinu, gdje će iznenada i preminuti s nenavršenih 48 godina. Zanimljivo, iako zapravo nikad nije uspio zaigrati svoju kraljevsku ulogu, trunku nostalgije za tom životnom epizodom možda ipak možemo naslutiti u izboru imena za jedino dijete koje je dobio u braku s grčkom princezom Irenom. Naime, 27. rujna 1943. rodio se princ Amadeo, vojvoda od Aoste, čije je puno ime bilo Amedeo Umberto Costantino Giorgio Paolo Elena Maria Fiorenzo Zvonimir.

Izbor talijanskog plemića za hrvatskog kralja bio je tek jedan u nizu primjera dodvoravanja hrvatskih ustaša talijanskim fašistima. I ujedno odličan primjer (svevremenskog) odnosa hrvatskih nacionalista prema hrvatskom suverenitetu. A taj je da domoljublje, ponos i žrtvovanje nemaju cijenu.

Dok je netko ne ponudi.