"Plenković pokazuje sve veći prijezir prema pluralizmu, slobodi govora i demokratskim procedurama. Izraz gađenja kad govori o oporbi i medijima sad je već patologiija", napisala je Anka Mrak Taritaš na Twitteru, komentirajući premijerovu jučerašnju tiradu o "opozicijskom aktivizmu medija" kojemu će on "reći dosta".

To je postala sve učestalija kritika oporbe na račun predsjednika Vlade i HDZ-a, intenzivirana posljednjih dana prepirkom oko krojenja novog izbornog zakona.

A na to Plenković sve češće odgovara mantrom o ekonomskom oporavku i napretku, o davanjima iz proračuna, o spašavanju radnih mjesta, rastu BDP-a, rastu plaća i penzija, navodno bujajućem životnom standardu koji samo što se nije približio prosjeku Europske unije.

Oporba i mediji kritiziraju ga zbog demokracije, on se brani veličanjem ekonomije.

Baš kako to radi svaki, pa čak i prosječni autokrat i diktator.

Orban i Poljaci

Na toj mantri preživljavaju Viktor Orban i poljski konzervativci. Erdogan je gušenje opozicije i demokracije nadomještao pričom o Turskoj kao svjetskoj ekonomskoj velesili. Na tome je, na plinu i nafti, svoj opstanak na vlasti gradio i Vladimir Putin, dok su ubijani, zatvarani ili trovani novinari i opozicionari.

Ni socijalistička Jugoslavija nije bila iznimka. Partija je davala poslove, plaće, socijalnu sigurnost i mir u zamjenu za jednostranačje, kult ličnosti i šutnju o Titu i vladajućoj garnituri. 

Ukratko, svako gušenje demokracije pokrivalo se rastom ekonomije.

To sada radi i Andrej Plenković. 

Dok pokreće hajku na medije i oporbu, dok govori o "orkestriranim prijetnjama medija" i "teškom aktivizmu jednog dijela medija koji nadomješta ulogu opozicije", dok pokorava institucije i kontrolira pravosuđe, dok formira stranačka povjerenstva za krojenje izbornih jedinica, ignorirajući pritom upute Ustavnog suda...

Europske milijarde

Plenković ima pristup europskim milijardama i ne ustručava ih koristiti ih u stabilizaciji svoje vlasti, pa i na štetu demokracije. Koja je, ne zaboravimo, upisana u temeljima Europske unije.

Ali ako je to mogao Viktor Orban, koji zahvaljujući europskim fondovima drži Mađarsku u pokornosti i u poziciji taoca ortačkog kapitalizma, autokracije, gušenja medija, gaženja slobode govora i diskriminacije manjina, zašto ne bi mogao i njegov hrvatski prijatelj Plenković?

Ako poljski konzervativci dižu svoju ekonomiju na europskim fondovima, gazeći pritom neovisnost pravosuđa, prava žena i manjina i slobodu govora, zašto to ne bi činili i njima bliski HDZ-ovci?

Ako to mogu Kinezi i Turci pred čijim liderima naši političari padaju na koljena i pokazuju neskriveno divljenje, zašto ne bi Plenković i njegova stranka?

Kupuju šutnju

Autokrati kupuju socijalnu stabilnost, a time i šutnju svojih građana. Računajući na to da ti isti građani ne bi mijenjali plaće, aute i jeftine kredite za slobodu govora, izražavanja i medija, za ustavna prava i društvenu jednakost, za pluralizam i demokratske institucije. To im se čini gotovo kao luksuz.

Uostalom, HDZ-ovi birači to prakticiraju godinama, zašto ne bi sad?

Ali jedno ne bi smjelo isključivati drugo.

Stabilna demokracija i uspješna ekonomija mogu ići ruku pod ruku, što se pokazuje u najrazvijenijim državama Europske unije.

Demokracija pomaže ekonomiji

Dapače, neki bi rekli da razvijena demokracija pospješuje gospodarski rast, dok autokracija, prožeta korupcijom, kriminalom, ortačkim kapitalizmom, neravnomjernom raspodjelom bogatstva, gomilanjem moći u rukama tajkuna, samo nagriza i urušava ekonomiju. Kao što je to bio slučaj u Tuđmanovoj, Sanaderovoj, a sada i Plenkovićevoj Hrvatskoj.

Autokrati i diktatori koriste ekonomski rast za stabiliziranje svoje vlasti, jačanje svoje partije, za pogodovanje svojim tajkunima, za kupovanje socijalnog mira... A od toga opet najveću korist nemaju sami građani koji su žrtvovali svoju slobodu, svoja prava i način života, već vladajuća kasta koja se na tome hrani.

I drži građane u pokornosti.

Hrvatski Orban

Stoga izgradnja institucija, poštivanje Ustava i jačanje demokratskih procesa ne idu nauštrb gospodarskog rasta, životnog standarda, plaća, mirovina i socijalne sigurnosti. Štoviše, ona ih osigurava i promovira.

Ekonomija i demokracija idu ruku pod ruku.

A gušenje demokracije ne smije se pokrivati ekonomskim postignućima, kako to radi Andrej Plenković.

Koji se, na koncu, od marljivog briselskog đaka i samoproglašenog odanog europejca, pretvara u baršunastu inačicu Viktora Orbana ili Aleksanda Vučića.

Kako će to prodati u svojoj kandidaturi za sinekuru u Bruxellesu?