Zdravlje, topla soba, vatrica koja pucketa u peći, dovoljno hrane i ljudi koje volimo oko nas - većini su slika idealnog Božića. I po mogućnosti, mnogih drugih dana. Ali, nažalost, velik broj ljudi može samo sanjati o tome. Bolesnih, siromašnih, zaboravljenih i usamljenih ima bezbroj.

Na njihovu patnju nekako najviše postajemo osjetljivi u vrijeme blagdana, iako bi jedina prava stvar bila konstantna briga za one koji nas najviše trebaju. Bili oni naši bližnji ili potpuno nepoznati ljudi. Institucije, uvjerili smo se toliko puta, koje bi na sebe trebale preuzeti dio odgovornost za potrebite često ne odrađuju kako treba svoj dio posla. Obični, mali čovjek, koji možda i nema mnogo, puno će se prije odreći i onog malo što ima i priskočiti u pomoć strancu u nevolji nego cijela aparatura koja ima mnogo više mogućnosti pomoći.

Mi novinari iz iskustva znamo koliko će dobrih ljudi, pojedinaca, pomoći u svakoj humanitarnoj akciji koje od danas organiziramo za one najpotrebitije. U prvoj od niza priča koje ćemo objavljivati, našu pomoć trebaju mala Mia i njezina obitelj. Bolest, operacije i siromaštvo obilježili su joj život. U trošnom stanu živi njih desetero. Ona vatrica u peći i raskošna gozba za Božić nisu im ni na kraj pameti. Drva nemaju, a o luksuzu su odavno prestali sanjati. Bit će sretni ako budu imali uobičajen obrok. Ono za čime vape su vrata. Umjesto njih trenutno imaju zastore.

Znaju koliko bi kuća bila toplija da nema propuha i da se poneka vrata mogu zatvoriti. Oni sanjaju o drvima za ogrjev, o rabljenom autu kojim bi malenu mogli voziti k liječniku. Oni koji im pomognu uljepšat će cijeli njihov svijet. Mia će živnuti. Sve će biti u redu. Jedna će obitelj biti mnogo sretnija. Još samo malo čarolije pa da se i djevojčici popravi zdravlje i sve će biti kako treba. Dokle god pomažemo. Dokle god nam je to normalno. Pomagati. Za Božić i svaki drugi dan.