Njegova mama Vlatka za Telegram.hr prvi put priča o svojim strahovima, osudi okoline, doktorima koji joj mjesecima nisu vjerovali te osjećaju nemoći zbog činjenice da može samo stajati i gledati sina dok se zvjerski muči.

- Kad danas razmišljam o tom danu, shvaćam da se moj Bernard, koji je tada imao 12 godina, od jutra ponašao čudno. Muž mi je bio na putu, a ja sam s klincima došla do mojih u Samobor. Bilo je tipično nedjeljno popodne, poludosadno. Moji starci, troje djece i ja sjedili smo u dnevnoj sobi. Bernard je ležao snužden na sofi uz nas, uglavnom je šutio. Nisam bila pretjerano zabrinuta, razmišljala sam o svemu što me još taj dan čekalo. Imam li doma nešto da im dam za večeru? Jesam li im pripremila robu za školu? Bernard me prenuo. Naglo je ustao i iz čista mira počeo vrištati. Ispuštao je neartikulirane glasove, trzao cijelim tijelom, govorio je o sebi u ženskom rodu. Odjednom je frenetično zaurlao: “UBIJ SE, UBIJ SE, ĐUBRE, ĐUBRE, ĐUBRE!”. Svi su panici zurili u njega. Pa u mene. On je postajao sve glasniji, a ja sam izgubljeno hodala u krug. Zabuljila sam se u stari stol i stolce, televizor iz prošlog stoljeća, skromni namještaj koji je nekad činio moj dom. Kuću u kojoj sam se uvijek osjećala sigurno - govori majka Vlatka.

Cijelu njezinu ispovijest pročitajte na Telegramu.