Jasna, Ivana i ja smo sjedili navečer prvog dana ožujka i svatko na svome ekranu pratili vijesti. Nisu nas zanimale ratne vijesti, nego nas je zanimalo što možemo učiniti da pomognemo ljudima koji bježe iz ratnih područja u Ukrajini. Svo troje smo volonteri Art of Living fondacije koja se svojom sestrinskom organizacijom International Association for Human Values pomažu u sličnim situacijama.
Zbrinjavale su ljude iz ratnih područja u Iraku, Siriji, na Kosovu, nakon prirodnih katastrofa u Indiji, u Jugoistočnoj Aziji, na Haitiju. Naši volonteri su već krajem veljače bili na poljsko-ukrajinskoj granici, nakon toga na slovačkoj, mađarskoj i ukrajinskoj. Šaljemo upite, svi trebaju pomoć, odlučujemo se za Budimpeštu, u kojoj je tranzitni centar Art of Living-a za izbjeglice. Javljamo se svojoj oduševljenoj prijateljici Beati koja vodi centar.
Nije bilo mjesta u autu za sve donacije
Prema Budimpešti smo krenuli u petak navečer, Jasna, Ivana i ja, a pridružili su nam se Ivor i Plakor. Petero u autu, nešto naših osobnih stvari, nismo mogli ponijeti sve što smo skupili od donacija. Nema veze, putovat će se i sljedeći vikend. U Mađarskoj je litra goriva oko 480 forinti (oko 9,50 kn), na autocesti nema razlike u cijeni. Znamo da je i hrana jeftinija pa se spremamo kupovati kada stignemo. Baš taj tjedan je ukinuta obaveza nošenja maski u javnim prostorima, niti je potrebna COVID potvrda za ulazak u zemlju. Ulazim u benzinsku pumpu i osjećam se kao da sam ušao bez gaća. Na što smo se sve navikli proteklih mjeseci.
'Uvaljujem se u kuhinju, netko treba i kuhati'
Put traje oko 2,5 sata, Budimpešta je uvijek kaotična, ali taj dio prometnog iskustva traje kratko. Do nje nas vodi slabo prometna, uglavnom ravna autocesta. Art of Living centar je u mirnoj rezidencijalnoj četvrt na budimskim brežuljcima. Beata i Viktoria nas odmah provode kroz kuću, pokazuju što je i gdje što. Sve se čini punim osim prve etaže, koju sada treba pripremiti. Radimo plan za sutra, potrebno je i organizirati skladište. Ja se uvaljujem u kuhinju, netko treba početi kuhati. Spavati idemo iza ponoći, a budimo se u 6.
Najvažnija je informacija o šiframa za wi-fi
Po cijeloj kući su izvješeni natpisi na engleskom i ruskom (rijetko tko zna engleski, ali svi znaju ruski) s nekim osnovnim uputama i najvažnijim informacijama. Najvažnija je i nasušna ona o šiframa za wi-fi. Ukrajinci kontaktiraju članove obitelji i prijatelje, dogovaraju prijevoz i privremeni smještaj u drugim državama. Neki idu u Njemačku, neki u Austriju, neki čak u Izrael, dobivamo upit za prijevoz dvije žene i malog djeteta do Hrvatske. Odlično, mislim si, nas je već troje, to znači da nas nekako treba šestero preći granicu u jednom autu. Smislit ćemo nešto.
Juan je iz Argentine, učitelj joge i volonter Art of Livinga, živi u Španjolskoj. Helene je iz Danske, kemijski inženjer, živi u Engleskoj, od prijateljice je čula da Art of Living treba volontere. Oboje su došli u subotu ujutro i ostaju u Budimpešti 2 mjeseca. Nemaju, kao niti mi, vremena za adaptaciju, treba namjestiti krevete za još ljudi, očistiti prostorije. Ivana uz pomoć Google prevoditelja objašnjava svima koji su smješteni u kući kako kupaonice trebamo čistiti svi, jer se prebrzo prljaju, a volonteri sami ne stignu. To funkcionira jako dobro, već isti dan sve kupaonice blistaju.
Ukrajinski recepti na vegetarijanski način
Kuhinja nije opremljena za pripremanje obroka za toliko veliki broj ljudi. Obična je kuhinja s plinskim štednjakom i perilicom suđa koju bi svatko imao doma. Nema hladnjaka, ali se snalazim, prizemlje je dovoljno hladno i jedna prostorija u njemu nam služi kao spremište svega. Kuhinja je u potkrovlju, između su još 2 kata, nema lifta. Netko je donio lonac od 20 litara, u njemu se može kuhati na najvećem kolu. Pripremat ću obroke dva puta dnevno za 50 i više ljudi pa je to odokativna mjera. Namirnice stižu iz donacija, ali malo je svježeg voća i povrća, prvih dana ne stignemo u nabavu.
Svaki pravi kuhar zna da svaki posao u kuhinji počinje s mise en place. Ja sam napravio još jedan korak unatrag. Znajući da dolazim kuhati i to kuhati za Ukrajince ponio sam sa sobom kuharicu "Nacionalne kuhinje Sovjetskog Saveza“ (Zagreb, 1989.) autora Viljama Pohljobkina. Našao sam je na sajmištu na Jakuševcu prije mnogo godina i sigurno nisam dao više od 10 kn za nju i pokazuje se kao odlično uložen novac. Ne mogu se sjetiti da li sam je ikada do sada upotrijebio, ali ovo je prilika za sad ili nikada. Boršč je ukrajinsko nacionalno jelo (Rusi i okolni narodi su ga samo prisvojili), a svaka domaćica ima svoj recept. Spomenuta knjiga opisuje osnovu pripreme, te nekoliko lokalnih varijacija. Imam ideju, a kako kuham samo vegetarijansku hranu meso ću zamijeniti grahom i lećom. Yugesh, Indijac koji većinu dana volontira u centru, pita trebam li nešto prije nego ode kući. Molim ga da mi donese jabučni ocat, ciklu, češnjak, luk i kiselo vrhnje. Krumpira, grahorica i mrkve imam. Nisam nikada jeo pravi boršč, nadam se da će ovo što kuham podsjećati na njega. Lonac od 20 litara je pun skoro do vrha.
Volontiraju Mađari, Indijci, studenti...
Kuća u kojoj je smješten Art of Living centar i u kojem primamo izbjeglice iz Ukrajine je čudesnim slijedom događaja bila gotovo prazna kada su izbjeglice počele dolaziti. Beata je odmah vidjela potencijal i mogućnost za prihvat stotinjak ljudi i od početka obavlja nevjerojatan posao. Grupica mađarskih i indijskih volontera je prvo počela s prihvatom indijskih studenata koje je trebalo privremeno prihvatiti i poslati doma, što je bio dogovor indijske i mađarske vlade. Od madraca i spužvi su složeni ležajevi, prve donacije su bile deke, jastuci i plahte, a hranu su kuhali indijski restorani u Budimpešti. S Indijcima je došao Kapiel. On je sa Šri Lanke, ali je rođen u Bjelorusiji, jer su mu roditelji radili u diplomaciji. Govori ruski pa je došao studirati medicinu u Ukrajinu. Do sada nije ništa znao o Art of Livingu, ostao je u Budimpešti pomoći.
Za Indijcima su odmah počeli dolaziti i Ukrajinci, koji su svoje domove morali napustiti. I njihove su potrebe drugačije. Mnogi dolaze nakon cijelog tjedna na putu, spavali su u autu ili uopće nisu spavali. Helena su čuje sa svojim 18-godišnjim sinom koji već tri dana pokušava izaći. Dolazi obitelj s djevojkom s posebnim potrebama. U kolicima je, a može spavati samo na povišenom. Slažemo 6 madraca jedan na drugi kako bi se i ona mogla odmoriti. Uz svaki ležaj stavljamo bocu vode i čokoladicu. Ivor nosi čokoladice u džepu pa daje svakom djetetu pokraj kojeg prođe. Njihov osmijeh govori sve.
Četiri perilice za rublje rade istovremeno
Mi smo ovdje kao nekakva hitna služba. Dobivamo informaciju o broju ljudi koji dolazi u bilo koje doba dana i noći - dvije obitelji stižu autom sa željezničkog kolodvora u 6.50, uskoro stižu 4 žene, 3 tinejdžera upravo izlaze iz kombija, u 2 ujutro stiže još ljudi… Za onima koji odlaze peremo posteljinu koliko stignemo. U kući je jedna perilica koja nam služi za njihove osobne stvari. Posteljinu nosimo u automatsku praonicu, napunimo auto i to onda traje cijelo popodne, četiri mašine rade usporedno, peru i suše.
Dobivam informaciju iz prve ruke o svome boršču. Naime, boršč je juha, a ja sam napravio ragu, govori mi u suzama zahvalna gospođa. Jako je ukusno, ali sigurno nije boršč. Dolazi do mene (ona isto kuha vegetarijansku varijantu) da mi objasni kako ona to radi. Pamtim recept, kaže da sigurno u boršč ne ide grašak. Ajde, mislim si, neću se buniti i govoriti da kuham s onim što imam i da sam ga morao napraviti gušćim, jer radim samo jedno jelo uz koje ide kruh, a ne predjelo nakon kojeg se tek treba najesti. Pojelo se sve, to je najvažnije.
Teško je, svi su nervozni, trebaju rješenje...
U nedjelju dolazi i grupa od dvadesetak dobrostojećih Roma iz Kijeva, starci, muškarci, žene, djeca svih dobi i jedan minijaturni pas. Kažu da ne znaju kamo će odavde. Pomažemo i njima i sebi da krenu dalje, jer ovdje ih ne možemo držati više od 3 dana. U jednom trenutku nastaje svađa u čajnoj kuhinji u prizemlju gdje serviramo jelo i gdje svi objeduju. Netko je zaštopao odvod u sudoperu, Ukrajinci viču na Rome, jedni drugima spominju cijele familije i rase, Jasna i Ivana ih brzo smiruju prije nego li situacija eskalira. Muškaraca nema puno, ali su nervozniji od ostalih.
Camille je francuski volonter Art of Livinga, vraća se sa slovačko-poljske granice. Na putu je kroz Budimpeštu za Irak. Nakon našeg velikog čuđenja (znamo da je u Iraku i dalje frka, ali ovdje je, čini nam se, veća) objašnjava da je prije mjesec dana obećao da će sudjelovati u mirovnoj konferenciji koju tamo organiziraju volonteri na terenu. U Slovačkoj su deset dana s njim na granici bili Tomislav i Nedeljko iz Zagreba i Katja iz Slovenije. U cijeloj zemlji je tamo samo jedna lokalna volonterka, ali su uspjeli organizirati centar u obližnjem selu. Čujem se kasnije i s Nedeljkom koji je također prolazio kroz Budimpeštu za Zagreb, veli da mu je drago da je na toplom.
Vraćamo se, vozimo i izbjeglice u Hrvatsku
U nedjelju nam kasni dostava svježih namirnica, ne dam se smesti, pripremit ću što više hrane mogu prije nego što odem. Za ručak radim varivo od mungo graha, za večeru zapečem tjesteninu koja je je ostala od večeri prije, rižu s lećom i preostalim povrćem i ispečem preostale krumpire. Jasna ostaje, ja se moram vratiti kući. S njom ostaje i Plakor pa se vraćamo Ivana, Ivor i ja s Nadeždom, Svetlanom i malim Ženjom. Dogovaramo da ćemo ih 100 metara prije granice ostaviti, a oni neka pređu pješke, netko će ih od naših tamo dočekati. Plan uspijeva, preuzimamo ih nakon granice, a onda ih Ivor vozi prema Zagrebu. Njegova stanodavka je Ukrajinka koja ih rado prima za tu noć. Sutradan ih je odvezla za bus prema Splitu i platila im kartu. Tamo su ih preuzeli volonteri i odveli do Kaštela.
I mi smo to prošli, moramo im pomoći
Dva dana nakon toga treperim. Nisu dugi radni sati, nije napor koji tamo niti ne osjećamo, nego je kroz što ti ljudi prolaze. Na svima se vidi taj trag. Iako nitko ne izgleda potpuno slomljeno, hrabro se drže, to iskustvo će ostati s njima dugo, možda i cijeli život. Tuga i strah od neizvjesnosti su teret koji svi nose. Mnogi od nas su imali to iskustvo. Jasna je s obitelji prije 30 godina također morala otići i nije se nikada vratila živjeti i svoj rodni grad. Što će biti sa svim tim ljudima, ne možemo o tome niti misliti. Neki će vjerojatno biti i dobro, vremenom će se naviknuti, život će ići dalje. Neki neće, ali kao i sada, bit će dobronamjernih ljudi koji će im biti u stanju barem pomoći. Helena se javila iz Austrije, našla se sa sinom. Zove Jasnu sa svog novog austrijskog broja, sin i ona zahvaljuju u suzama zbog svega što smo učinili za njih. Ostat ćemo u kontaktu.
Ivan Palijan 12 godina vodi Radionice disanja i meditacije i volonter je Art of Livinga. Instruktor je Sri Sri Yoge i ayurvedskog kuhanja. U Beretincu kraj Varaždina vodi Sattva - Centar zdravlja i sreće (http://www.sattva-centar.hr). Za informacije o volontiranju, donacijama i pomoći izbjeglicama iz Ukrajine ga možete kontaktirati na ivan.palijan@artofliving.hr. Informacije o Art of Livingu možete pronaći na www.artofliving.org, a o International Association for Human Values (IAHV) na www.aihv.org.