Samo se bankari mogu ponašati kao drumski razbojnici 

piše: Luciano Lukšić, prof. filozofije

Društveni spor između banaka i civilne udruge Franak nije samo spor o novcu, o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom denominiranim u francima, o odgovornom ili neodgovornom poslovanju, o “društveno štetnom bankarskom sustavu“, taj spor zadire u same temelje pravnoga, političkoga, socijalnoga sustava RH s jedne strane te etičkoga normiranja društvenih odnosa s druge strane. Banke, u svom odnosu prema klijentima, same su sebe stavile u stanje prirodnog prava jačega da sukladno svojim interesima mijenjaju pravila igre za vrijeme njena trajanja (prema načelu ideje naše, benzin vaš), a da pritom igrači ne znaju niti kada se pravila mijenjaju niti prema kojim načelima. U pravno utemeljenome društvu zakonodavstvo regulira odnose između pojedinih subjekata stavljajući ih u ravnopravan odnos - za razliku od prirodnog stanja u kojemu su prepušteni slučajnosti, proizvoljnosti, pravu jačega - štiteći time njihovu slobodu djelovanja, slobodnoga voljnog odlučivanja, što je važno pri sklapanju dugoročnih ugovora. 

Korisnici kredita ponašali su se sukladno tome, vjerujući u stabilnost pravnoga sustava, koji jedini omogućuje slobodno voljno djelovanje u nekome društvu (stoga se i zakoni ne primjenjuju retroaktivno), donosili su racionalne odluke na osnovi osobnog iskustva, znanja, potreba i ponuđenih varijanti kredita. Međutim, u toj dijalektičkoj igri suprotstavljenih interesa banaka i klijenata, karte dijele bankari koji bjelodano vide karte u ruci klijenata, dok obratno ne vrijedi. Igra švicarskim francima je slična šibičarenju po kolodvorima i birtijama, samo što ta gospoda nose Armanijeva odijela, Ray Ban naočale, Borselino šešire, Rolex satove pa djeluju uvjerljivije od neuglednih šibičara. 

Igra švicarskim francima je slična šibičarenju po kolodvorima i birtijama, samo što ta gospoda nose Armanijeva odijela, Ray Ban naočale, Borselino šešire, Rolex satove pa djeluju uvjerljivije od neuglednih šibičara

U tom neravnopravnom nadmetanju znanja i neznanja, profesionalaca i amatera, prefriganaca i naivaca, gramzljivosti i potrebitosti, uvaženi dr. Željko Ivanković u svom odgovoru udruzi Franak u časopisu Banka (http://www.banka.hr/komentari-i-analize/udruga-franak-nema-pojma-o-bankarstvu-oni-bi-snicle-po-cijeni-rize) kaže: “Netko zločestiji od mene, tko s njima ne suosjeća, tko se samo želi obračunavati, na njihovu rečenicu da ‘gubitak poslovnog subjekta radi neodgovornog poslovanja nikada ne bi smjela snositi društvena zajednica’ promptno bi uzvratio  - a što je s gubitkom pojedinca zbog ‘neodgovornog poslovanja’? Bi li društvena zajednica smjela ikad snositi gubitak pojedinca zbog neodgovornosti?“

S tom hipotetičkom osobom zločestijom od dr. Ivankovića trebalo bi i porazgovarati - nije takvu osobu teško naći jer ih je popriličan broj među pripadnicima bankarske kaste te stoga dajmo najprije njima riječ da se predstave: guverner Bank of England (1920 - 1944) Montagu Norman u govoru na skupu The United States Bankers’ Association, NYC 1924. istaknuo je da “kapital mora sebe zaštiti na svaki mogući način, da se dugovi moraju naplatiti, a hipoteke proglasiti propalim čim se za to steknu uvjeti te steći pravo na prodaju založene nekretnine. Kada, putem sudskog postupka, ljudi izgube kuće, postaju pitomiji i njima lakše vlada snažna ruka vlade kojom upravlja središnja moć bogatstva financijera. Ove su istine dobro poznate našim rukovodećim ljudima, zauzetima oblikovanjem jednog imperijalizma za upravljanje svijetom. Podjelom glasača kroz sustav političkih stranaka, možemo ih navesti da se istroše u borbi za nevažne stvari. Nenametljivim ćemo djelovanjem tako sebi osigurati ono što je tako pomno planirano i tako uspješno izvršeno.“

Ove su istine dobro poznate našim rukovodećim ljudima, zauzetima oblikovanjem jednog imperijalizma za upravljanje svijetom

Otada smo svjedočili mnogim katastrofalnim posljedicama takve ideologije od velike burzovne i financijske krize 1929. godine, preko brojnih nacionalnih bankrota potkraj prošloga stoljeća, sve do današnje klimave eurozone (PIIGS+Cipar) koju od urušavanja treba spašavati golemim državnim intervencijama, jednako kao što je američka vlada spašavala od bankrota banke i automobilsku industriju enormnom količinom državnoga novca, odnosno novcem poreznih obveznika. Pritom su si bankrotirani bankarski CEO-i dijelili bonuse u stotinama milijuna dolara dobivenih od poreznih obveznika, a ne zarađenih na “slobodnom tržištu“. U intervjuu Bloombergu ekonomist Nouriel Roubini o bankarima kaže: “Bankari su pohlepni, a takvi su već tisuću godina. 

Kriminalno ponašanje treba zakonski kažnjavati... Ništa se nije promijenilo od financijske krize. Motiv banaka je prijevara - činjenje nelegalnih i nemoralnih stvari.“ Isto potvrđuje i skandal koji je buknuo u Ujedinjenome Kraljevstvu početkom ljeta 2011. godine, zbog otimanja stotina milijarda funti mirovinskim fondovima i ostalim velikim ulagačima putem dugogodišnjega dogovornoga (tj. barjaktari slobodnoga tržišta iskrivljuju i/ili ukidaju utjecaj njegove “nevidljive ruke“) smanjenja međubankarskih kamatnih stopa - Libora između Barclaysa i ostalih moćnih britanskih banaka. Barclays banka je tada svečano obećala da će se “promijeniti“ nakon što je oglobljena s £290m za vodeću ulogu u navedenome skandalu, da bi ove godine isplatila svojim vodećim bankarima basnoslovne bonuse od £39,5 m. 

Upravo svjetski bankari odgovaraju liku hipotetičke osobe zločestijom od dr. Ivankovića u sporu između udruge Franak i “društveno štetnog bankarskog sustava“

S tog “slobodnog tržišta“, iz Banke za međunarodna poravnanja iz Basela, dolazi informacija da je vrijednost financijskih derivata potkraj 2010. godine iznosila 600.000 milijarda dolara, tj. deset je puta veća od svjetskoga BDP-a! Taj prenapuhani financijski mjehur svakoga trena može prsnuti. Upravo svjetski bankari odgovaraju liku hipotetičke osobe zločestijom od dr. Ivankovića u sporu između udruge Franak i “društveno štetnog bankarskog sustava“.

Budući da je 90 posto bankarskog kapitala u RH u stranom vlasništvu, nije li legitimno slutiti da se svjetska bankarska praksa preslikava i u naš bankovni sustav ili je on u nas postavljen u službi i za dobro građana i društva u cjelini? Dr. Ivanković pak tvrdi: “Članovi Udruge Franak nemaju pojma o bankovnom sustavu, što su svojim djelovanjem pokazali.” Nije na meni, građaninu koji “nema pojma o bankovnom sustavu“ da presudim tko je u pravu (o tome će odlučiti sud), već pokušavam razmišljati o tome što budući potencijalni klijent banke treba imati u vidu prije potpisivanja sličnog ugovora. Nitko neće, da bi imao dovoljno znanja o tome u što se upušta, prije uzimanja kredita braniti doktorsku disertaciju o bankarskome sustavu na Ekonomskome fakultetu. Građani ne moraju imati pojma o bankarskome sustavu, jednako kao ni o kemoterapiji, crnim rupama ili teoriji struna, da bi mogli s povjerenjem, bez straha koristiti bankarske, liječničke ili sveučilišne usluge. 

Oni koji te usluge nude obvezni su poslovati transparentno, bez začkoljica u ugovorima ispisanih mikroskopski sitno tiskanim tekstom na dnu zadnje stranice ugovora koju klijenti rijetko pročitaju, a nitko ih ne upozorava da je upravo to najvažniji dio ugovora. Inače se s pravom budi sumnja u zlonamjernost sastavljača ugovora, odnosno o nakani istoga, da poput šibičara prevari naivnoga klijenta. Banka sastavlja ugovor s predumišljajem da namami klijenta nižom početnom kamatom, ali s nakanom da je podiže u skladu s vlastitim interesom, dakle unaprijed planira prevariti klijenta - što je naknadno objavljeno - dok klijent pristupa potpisivanju ugovora imajući u vidu svoju dobrobit uvjeren u poštivanje zakonitosti i dobrih poslovnih običaja. Nijedna banka naime ne kaže otvoreno klijentu: posudit ćemo vam novac za kupnju stana, a za vi ćete nam zauzvrat ne samo vratiti posuđene novce nego i nama kupiti još dva stana (kupit ćete tri stana, ali će samo jedan biti vaš!?). 

Iz udruge Franak čudom se čude kako su, nakon što su uplatili cijeli iznos posuđenoga novca, još dužni isti ili čak dvostruko veći iznos od posuđenoga

Iz udruge Franak čudom se čude kako su, nakon što su uplatili cijeli iznos posuđenoga novca, još dužni isti ili čak dvostruko veći iznos od posuđenoga - čude se jer im nitko nikada nije niti napomenuo da bi se to moglo dogoditi u državi koja takvo lihvarenje dopušta. Kako bi se osjećao student kojem nakon što je položio sve propisane ispite dozna da je zbog uznapredovalih znanstvenih spoznaja većina položenih ispita nevažeća jer su im sadržaji zastarjeli te da mora opet sve polagati ispočetka.

A kako pacijent čija ga je terapija pretvorila u ovisnika o lijekovima koji su u međuvremenu dvostruko poskupjeli. Samo bankari se na tržištu mogu ponašati poput drumskih razbojnika koji mogu naplaćivati drumarinu gdje, kada i koliko požele. Čak ni vrhunske teorijske analize i rasprave vrijedne Nobelove nagrade za ekonomiju Amartya Sena, Josepha Stiglitza, Paula Krugmana, ni njihove učestale opomene o štetnosti neoliberalizma za male ekonomije, ne koriste našim zakonodavcima da uspostave transparentnu kontrolu bankarskoga poslovanja, na način koji će onemogućiti lihvarsko poslovanje.

One sada mogu ucjenjivati ne samo klijente, nego i državu i društvo. Stiglitz upozorava svijet na apsolutističku ideologiju i imperijalističku praksu MMF-a, kojima Fond uništava nacionalne ekonomije zahtijevanjem od nacionalnih vlada da omoguće “slobodan“ protok kapitala. Vlade trebaju omogućiti pljačkaškome kapitalu da u posrnulim ekonomijama, nakon što su preuzeli potpunu kontrolu nad financijskim, komunalnim i energetskim sektorom te povisili cijene komunalijama, energentima jednako kao i kamatne stope, uguše i preostala poduzeća čija vrijednost na “slobodnome tržištu“ pada, kako bi ih otkupili za poslovični Sir Oliverov sitniš. I dok se socijalna situacija u tim državama pogoršava, osiromašeno stanovništvo ostaje bez posla, zdravstvenog osiguranja, domova, istodobno transnacionalni financijski kapital ohrabruje i pomaže totalitarnim pokretima da preuzmu vlast i kontrolu nad medijima, ukinu sindikate i političke stranke, ukinu demokraciju i uvedu političku, vojnu i policijsku diktaturu.


Diktatura korporativnoga kapitala pod pokroviteljstvom onoga bankarskoga, ideologijski je sukladna svakom obliku totalitarizma

Diktatura korporativnoga kapitala pod pokroviteljstvom onoga bankarskoga, ideologijski je sukladna svakom obliku totalitarizma (od fašizma, nacionalsocijalizma, južnoafričkoga apartheida, do južnoameričkih vojnih hunti), gdje su se politika i financijski kapital potpuno prožimali. Zato je odnos države prema financijskom kapitalu političko pitanje par excellence, što je bilo vidljivo svagdje gdje su bankarski financijski gubici višestruko nadmašivali domaći BDP. I dok bankari uspjeh investicijsko-kockarskih pothvata pripisuju svojoj inteligenciji i hrabrosti, kad promaše “ceo fuzbal“ njihovi gubici postaju državni, gubici poreznih obveznika koji time postaju dužničko roblje.

To ne smeta CEO-ima da si iznova dijele basnoslovne bonuse. Takvo duboko podijeljeno društvo postaje bojnim poljem na kojem nestaje čovjek kao čovjek te postaje funkcijom apstraktne vrijednosti novca, jer takvim društvom vlada novac kao jedini priznati univerzalni bog čije su katedrale banke. U tekstu sam usporedio bankare sa šibičarima, kojima se ovdje ispričavam, jer oni svoje žrtve ne uništavaju, kradu mu tek količinu novca zanemarivu u odnosu na onu kojima žrtve raspolažu, dok bankari sustavno, proračunato, hladnokrvno, iscijede iz žrtve cjeloživotnu zaradu, oduzimaju joj kuću, unište dušu i život, kao što uništavaju države i narode. Dokle može takav sustav trajati?

Krediti idu na čekanje - kome bi povjerili svoj novac

piše: Željko Ivanković, glavni urednik časopisa Banka

Tekst Lucijana Lukšića o bankama ima dvije značajne i povezane karakteristike. Prije svega, riječ je o tekstu očito obrazovana čovjeka, ali potpuno neupućena u temu o kojoj piše. I drugo, prema bankama Lukšić nastupa s pozicije samoproglašene moralne superiornosti. Prema svemu sudeći, te su dvije karakteristike međusobno povezane, ali ovdje nema prostora za psihološko raščlanjivanje Lukšićeva teksta. Kudikamo je važnije objasniti što banke zapravo rade, kako zapravo funkcioniraju, koja im je svrha, smisao i funkcija, zašto uostalom već postoje tisućama godina, zašto se ljudi služe bankama, mijenjaju ih i pokušavaju usavršavati. Lukšićeva će se neupućenost tako pokazati sama po sebi, a moralni će sud iz Lukšićevih ruku biti predan ondje gdje pripada - u ruke korisnika bankovnih usluga. Uostalom, zar moralno pitanje kad je riječ o novcu, kreditu, dugu itd. nije prije svega stvar kreditora i dužnika.

Na početku, reći ću da se slažem s Lukšićevom rečenicom da “spor između banaka i civilne udruge Franak nije samo spor o novcu, o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom denominiranim u francima, o odgovornom ili neodgovornom poslovanju, o ‘društveno štetnom bankarskom sustavu’, nego da taj spor zadire u same temelje pravnoga, političkoga, socijalnoga sustava RH s jedne strane te etičkoga normiranja društvenih odnosa s druge strane’. U toj se rečenici vidi da Lukšić nije bilo tko.

Kreditiranje u švicarskim francima, kao i svako drugo kreditiranje, potpuno je i u svemu različito od “šibicarenja“

Međutim, kad svoju etičku analizu bankovnog poslovanja utemeljuje u usporedbi prema kojoj je ‘igra švicarskim francima (je) slična šibičarenju po kolodvorima i birtijama’ Lukšić “promašuje ceo fudbal“. Kreditiranje u švicarskim francima, kao i svako drugo kreditiranje, potpuno je i u svemu različito od “šibicarenja“. To se hrvatskim autorima često dogadja, da izaberu efektnu i slikovitu usporedbu, da veslaju po njoj, premeću i domeću metafore, ostajući pritom upravo na razini brtijske analize i argumentacije, jer im usporedba zapravo uopće ne drži vodu. Nije Lukšić jedini. I Boris Dežulović, nesporno zanimljiv i duhovit pisac, nedavno je usporedio odnos banaka i njihovih klijenata s odnosom Franje Tahija i njegovih kmetova. 

Duhovito ali bezvezno, čak i malo glupavo, ali zabavljači od toga tradicionalno ne zaziru. Lukšić sugerira da su bankari slični šibicarima po tome što “karte dijele bankari koji bjelodano vide karte u ruci klijenata, dok obratno ne vrijedi“. Uključimo male sive stanice. Vide li šibicari karte u rukama klijenata? Ne vide, naravno. Šibicari skrivaju karte koje su prije pokazali svojim žrtvama. Je li Lukšić ikad zaista vidio šibicare? Tko zna, ali se nije ustezao da izabere “prejaku riječ“. Poslije ćemo o tome kako i koje karte vide bankari u rukama svojih klijenata.

Na ovom mjestu važno je istaknuti ključnu razliku između šibicara i bankara: šibicari gledaju da svog suigrača nikad više ne sretnu, dok bankari nastoje klijenta privući i vezati uz banku

Na ovom mjestu važno je istaknuti ključnu razliku između šibicara i bankara: šibicari gledaju da svog suigrača nikad više ne sretnu, dok bankari nastoje klijenta privući i vezati uz banku. Odnos bankara i njihovih klijenata sastoji se prije svega u uspostavljanju povjerenja. Primarni klijenti banaka nisu njihovi dužnici, nego štediše. Banke nastoje impresionirati svoje štediše, da oni steknu u njih povjerenje, da im povjere svoj novac. Na različite načine: na primjer, veličinom, zgradama, brojem onih koji su im već povjerili svoj novac, uspješnošću poslovanja, pa – ako je to neki znak - čak i sjajem i pozlatom. Štediše će ostaviti novac ondje gdje ga i drugi ostavljaju, u velike zgrade jer se, u slučaju krize one mogu prodati i tako očuvati štednju, u institucije koje dobro obrću taj novac, ljudima koji su vidljivo uspješni itd. Bankari rade novcem koji su im povjerili njihovi štediše, pa ni tu Lukšićeva usporedba sa šibicarima ne stoji, iako on očito misli da je efektna, da se dobro sjetio.

Kaj god. Napokon, analizirajmo i Lukšćevu primjedbu da bankari vide karte u rukama klijenata dok obratno ne vrijedi. Opet je riječ o igri povjerenja, no ovaj put riječ je o tome da dužnik nastoji da banka stekne povjerenje u njega. On iznosi svoje financije, svoj posao i prihode, svoje imovinsko stanje, uključuje u priču obitelj i prijatelje kao jamce (koji također imaju u njega povjerenje). Sve ne bi li dobio kredit. Ne vidi banka karte u rukama klijenta, kako to tvrdi Lukšić. Klijent polaže svoje karte pred banku i pritom se nastoji pokazati u što boljem svjetlu. I tko je u svemu tome uspješniji, tko je ostavio bolji dojam, tko je stekao više povjerenja. 

Banka u kojoj su osobni bankari uredno odjeveni i precizno slijede upute, papiri se slažu prema proceduri, klijenta se čak upućuje gdje i kako da upišu svoje podatke i svoje ime, a potencijalne se dužnike i po nekoliko puta vraća da donesu još ovaj ili onaj dokument, ili dužnici kojima je sve to provjeravanje mučno i “nepotrebno“ koji bi samo da što prije dobiju svoj novac. Kome biste vi, kome bi Lukšić radije povjerio svoj novac? Tko se uostalom pokazao faktički uspješniji - banke koje su sačuvale novac štediša (govorimo o Hrvatskoj) i još skupljaju debele zalihe za svaki slučaj, ili dužnici koji dižu hajku, optužuju na sve strane, prigovaraju, udružuju se i umreženi s medijskim ekstremistima razvijaju ideološku propagandu.

Lukšić je u pravu, sve je to igra, ali malo složenija nego što se to čini u metaforičkoj prvoloptaškoj analizi

Lukšić je u pravu, sve je to igra, ali malo složenija nego što se to čini u metaforičkoj prvoloptaškoj analizi. Na analizi tržišnih igara nekolicina je znanstvenika zaradila Nobelovu nagradu. U prvom slučaju riječ je o igri stjecanja povjerenja i ona se naziva zatvorenikova dilema: u njoj se razlikuje nadigravanje između igrača koji se vide samo jednom (šibicar) i onih koji uspostavljaju trajni odnos (između bankara i klijenta). U drugom slučaju riječ je o igri signaliziranja. U njoj strane jedna drugoj pokazuju svoje karte, banke predstavljaju svoju uspješnost i veličinu, a budući dužnici svoju sposobnost i pouzdanost. Signaliziramo kad tražimo posao, na primjer, kad kupujemo policu osiguranja ali i kad tražimo kredit, odnosno kad banka prikuplja štednju. 

Nevolja je to što je objema stranama važno da sklope posao. Utoliko, u igru ulazi nešto što se u teatru naziva “voljno odgođena nevjerica“. To je mjesto potencijalne napukline. Moguće je da banka nije ili ne bude toliko uspješna koliko se predstavlja, a da dužnik ne bude toliko sposoban i pouzdan. Ali i jedna i druga strana spremne su gledati kroz prste. U tom slučaju štetu ponajprije mogu pretrpjeti štediše, kao ona treća strana koja zapravo ne sudjeluje u sklapanju posla između banke i dužnika. I to je tema već detaljno obrađena u teoriji, i za nju su dobivene Nobelove nagrade, a riječ je o tzv moralnom hazardu, odnosno o situaciji kad netko nekom drugom povjeri svoja sredstva (novac) da za vlasnika tih sredstava obavi neki posao (sasvim stručno govoreći riječ je o odnosu principala i agenta).

Lukšić dobar dio svog teksta posvećuje upravo moralnom hazardu, odnosno bankarima koji su upropastili novac štediša a beru velike bonuse. U svojim tekstovima o bankarstvu u posljednje vrijeme strogo sam razlikovao bankovni sustav i bankare. No ne budimo naivni - slična je situacija i menadžerima u nefinancijskim firmama. I ondje menadžeri beru visoke prihode i upravljaju tuđim sredstvima.

Kakva je dakle situacija u Hrvatskoj i u Europi? Jesu li hrvatski bankari upropastili novac koji im je povjeren, ili su to učinili loši dužnici hrvatskih banaka, bili to menadžeri poduzeća ili građani? Na Islandu, u Irskoj, na Cipru, u Španjolskoj a i drugdje širom svijeta bankari su u najmanju ruku bili neoprezni, ali nerijetko, kao sada na Cipru, sumnja su i na kriminal. I u Hrvatskoj su na sudu bivši članovi uprave Hrvatske poštanske banke. No zasad, hrvatski bankovni sustav dobro čuva štednju koja mu je povjerena.

Bankovni se sustav može dakle razumjeti vrlo jednostavno, stjecanjem povjerenja, signaliziranjem (otkrivanjem karata) i propustima u obliku gledanja kroz prste

Bankovni se sustav može dakle razumjeti vrlo jednostavno, stjecanjem povjerenja, signaliziranjem (otkrivanjem karata) i propustima u obliku gledanja kroz prste, a čemu hrvatski bankari nisu bili skloni, poučeni iskustvom i svjesni u kojoj zemlji žive. Zbog čega ih krive. Lukšić, a i dobar dio javnosti, ne gleda na banke na taj jednostavni, stvarnosni način. Oni ih mistificiraju. Tekst i javnost puni su fraza o “neoliberalizmu“, “nevidljivoj ruci“, “imperijalističkoj ideologiji“, MMF-u i sl. Svega tu ima, Stiglitza, Sena, Krugmana, a bez ikakve suvisle veze s onim što je navodno tema. Bankarski sustav uspoređuje se s vrlo različitim liječničkim i sveučilišnim sustavima. Nije moguće i nema smisla sve to shvatiti i komentirati.

No, za kraj, kao što rekoh, Lukšić je u pravu kad tvrdi da spor Udruge Franak zadire u temelje bankovnog poslovanja. Nitko još ne zna kako će taj spor promijeniti hrvatsko bankarstvo, na bolje ili na gore. I uopće što je za nekog bolje, a što gore. Apriornoj moralnoj superiornosti, kakvu kritičari banaka sebi prisvajaju, nema mjesta. Pogledajmo vijest koju je objavio Večernji list od 19. ožujka prema kojoj Kentbank nudi desetogodišnje kredite u švicarskim francima uz 4,99 postotnu fiksnu kamatnu stopu. Prije preranih zaključaka valja upozoriti da u svojim Općim uvjetima Kentbank ima i promjenjivu kamatnu stopu. 

Ni Udruga Franak, ni Hrvatska narodna banka još nisu reagirali na ovaj tržišni mamac Kentbank. Dosad u javnosti upitna valutna klauzula odjednom nije sporna. Hoće li ubuduće krediti s valutnom klauzulom biti isključivo s fiksnom kamatnom stopom? A kunski, čije su kamate inače visoke, s promjenjivom? Promjenjive kamatne stope, koje prevaljuju rizik na korisnika sredstava (kad je riječ o kreditu), u pravilu počinju kao niže od fiksnih. Ukinu li se promjenjive kamatne stope, u ime zaštite dužnika od tržišta, logično je očekivati da porastu. Promjenjive su kamatne stope banke nudile i na štednju, ali su uglavnom početno bile više od fiksnih. Hoće li njihovo moguće ukidanje smanjiti kamatne stope na štednju i samu štednju, a time i ponudu kredita.

Bankovno poslovanje, kao i svako poslovanje, podrazumijeva rizik, ne samo od krivih signala i moralnog hazarda, nego i od kretanja na tržištu, i općenitih gospodarskih kretanja, rizik je i pravosudni sustav, kao i opće raspoloženje u društvu. Prema mojoj procjeni, hrvatsko će se bankarstvo, izloženo svim tim rizicima “povući na rezervne položaje“. Smanjit će se intenzitet odobravanja kredita, a intenzitet prikupljanja štednje ovisit će o tome koliko će se dobro, u danim političkim, pravnim i društvenim okolnostima, naplaćivati dosad odobreni krediti. Sve će se usporiti. Postalo je neizdrživo brzo. Trebat će se naviknuti na sporije i manje, a to bi oni koji svjesno ili nesvjesno u tom smjeru vuku imali promovirati i kao poželjni društveni ideal: jednakost u oskudici. Vidjet će se hoće li, za koje vrijeme i u kojoj širini, taj ideal biti prihvaćen. Ova kriza, kroz koju još dobro i plovimo, označava, prema mom sudu, kraj prve tranzicije i njezinih ideala.

Nastavak polemike pročitajte u novom broju 24sataExpressa koji izlazi u petak!