Mnogi su u našem kraju prijašnjih godina iskoristili poticaje za sadnju stolnih sorti grožđa, koje sad nemaju kome prodati. I ja sam jedan od njih. Država ti da jeftino sadnice, ali u trenutku otkupa te ne zaštiti. I sad nas ubija uvoz, priča Davor Barbir iz vrgoračkog sela Draževitići.
POGLEDAJTE VIDEO:
Razgovarali smo u vinogradu. Grozdove ukusnog crvenkastoga kardinala i bijele sorte viktorije brao je s obitelji ujutro, prije nego što kolovoško sunce zapeče, i slagao u gajbe.
- Ako se ovaj trend ne zaustavi, naše će grožđe propasti. U trgovačkim lancima nema za kupiti domaćega grožđa. Oni koji kažu da je naše, lažu. Kušajte ga pa ćete odmah vidjeti da je čudnog okusa. A kako i ne bi bilo kad ga stavljaju u poseban vosak da bi moglo doći do nas. Prolazi li to uvozno grožđe ikakvu kontrolu na putu do polica hrvatskih prodavaonica - poručuje Barbir ističući da bi se napokon na hrvatskom tržištu trebao zaštiti izvorni hrvatski poljoprivredni proizvod. Dok je god i zadnji kilogram hrvatskog voća i povrća neprodan, dodaje, uvozno bi trebalo čekati. Uz velike napore Barbir uspijeva prekupcima prodati svoje stolno grožđe za pet kuna po kilogramu. Oni ga preprodaju dalje po sedam-osam kuna.
- Kad stigne na tržnice Splita i drugih dalmatinskih gradova te Zagreba, košta između 15 i 20 kuna. Izračunajte koliko zaradi poljoprivrednik, a koliko nakupac koji ga stavlja na tržište - priča Barbir. Uzda se, poput ostalih vinogradara i voćara iz vrgoračkoga kraja, da će uskoro kupiti hladnjaču uz pomoć grada.
- Tad ćemo naše proizvode moći sačuvati od propadanja. Grožđe koje se ubere sad mora odmah do kupaca. Naše su peteljke zelene, što svjedoči da ga se distribuira brzo na tržište. Mi naše grožđe ne tretiramo nikakvim dodatnim sredstvima da bismo ga zaštitili. Ono što mu je Bog i priroda dala to mu je sve. Zato i je prepoznatljiv proizvod na tržnicama svih hrvatskih gradova - priča Davor Barbir.
Svake godine ponavlja se ista priča s rajčicama, paprikama, krastavcima, potom lubenicama pa grožđem. Kako koje voće i povrće dozrijeva, tako su hrvatskim poljoprivrednicima čela više orošena jer brinu kako svojim proizvodima u svojoj zemlji zaraditi, a ne u bescjenje prodavati ili, još gore, uz put negdje baciti.
Više od pet milijuna čokota vinove loze zasadili su vrgorački vinogradari želeći ostati na djedovini i živjeti od svog rada.
- Ma koja nam korist od svega kad naše grožđe ni za tri kune ne možemo prodati na veliko. Rijetki su veliki trgovački lanci koji ga žele kupiti. Nema u njima našega grožđa. Sve je iz uvoza, upitne kvalitete - ogorčen je Ante Šalinović iz Dusine.
Odmah može, kaže, ubrati dvije tone kvalitetnog stolnoga grožđa, a ubrat će samo 200-tinjak kilograma zato što nije siguran da će i to uspjeti prodati. Da nije prijatelja i poznanstva te da mu ga ne kupe hoteli, ne zna kamo bi s grožđem.
Razgovarali smo u jednom od njegovih vinograda s 3500 trsova stolnoga grožđa sorte black magic. Velikog duguljastog zrna, iznimne slatkoće i gotovo bez koštica mami na kušanje. Već polovinom srpnja dozrelo je za branje, jer ova je godina bila iznimno blagonaklona vinogradarima, poglavito za stolne sorte.
- Pola će ga propasti, neće ga organizirano nitko ni za kunu. Što uspijemo prodati po tržnicama, to će biti to. Nažalost, nemamo hladnjače da ga ostavljamo i sačuvamo njegovu iznimnu kvalitetu. Sve je u ovoj državi naopako, jer da nije tako, mi danas ne bismo brigu mučili gdje s našim grožđem, a tako je u svemu. Mi smo kao izgubljena djeca kad je riječ o državnim institucijama, o nama nitko ne vodi računa - poručuje Ante Šalinović. Samo će on imati više od pet tona stolnoga grožđa, a u njegovoj Dusini nema kuće koja se ne bavi vinogradarstvom.
- Kako smo vrgoračke jagode zaštitili posebnom ambalažom sa zaštitnim logom izvornosti, krenut ćemo i u zaštitu vrgoračkoga grožđa. Sve ćemo učiniti da naš poljoprivrednik može živjeti od poštenog rada - poručuje vrgorački gradonačelnik Ante Pranić, kojeg je dočekalo i nesređeno stanje u poljoprivredi.
Poljoprivrednici ovoga kraja traže učinkovitiju i bolju primjenu Zakona o nepoštenoj trgovačkoj praksi jer će ih u protivnom uništiti uvoz, posebno iz zemalja koje nisu članice Europske unije.
Hladnjače i zadruge spas su za voćare
Nema ovdje nikakve sigurnosti. Ja smokve berem, sušim i prodajem po trideset kuna po kilogramu, a onaj nakupac dođe i na tržnici te iste smokve prodaje po šezdeset kuna. Prodaju i one lijepo zapakirane iz uvoza, pod etiketom naših proizvoda, ali bez mirisa i okusa, kakvog jedino ove imaju, ispričao nam je Ante Gašpar. Nevjerojatan podatak da kod nas ima smokava iz Njemačke rekao nam je Frane Ivković, jedan od najvećih privatnih proizvođača jabuka u Hrvatskoj.
- Tu sramotu vidio sam u trgovačkom centru. Nijemci su ih negdje kupili, zapakirali i na deklaraciji je kao zemlja podrijetla navedena Njemačka iako tamo smokve ne rastu.
Koliko imaju domaćeg voća, pitali smo pet naših najvećih trgovačkih lanaca.
- U ovom trenutku je 100 posto lubenica i grožđa u Kauflandu iz Hrvatske - rekli su.
No u njihovoj prodavaonici u Novom Zagrebu fotografirali smo u četvrtak deklaraciju na kojoj piše kako je crno grožđe iz Italije. Bijelo je bilo iz okolice Vranskog jezera. U Lidlu kažu kako svojim kupcima nastoje ponuditi domaće proizvode pa najčešće prodaju hrvatske lubenice i grožđe.
- Jedino u slučajevima nedostataka kod domaćih dobavljača, Lidl Hrvatska surađuje sa stranim dobavljačima lubenica i grožđa - kažu u Lidlu. I proteklog je tjedna, čini se, bio takav slučaj jer su imali makedonsko grožđe.
I u Konzumu tvrde kako lubenice i grožđe nabavljaju primarno od domaćih proizvođača, nerijetko čak i nauštrb same cijene.
- Treba istaknuti kako količine iz domaćeg uzgoja nisu uvijek dostatne. Lubenice su gotovo u potpunosti domaće, a samo ako njih nema dovoljno, nabavljamo uvozne, koje su u pravilu jeftinije - kažu u Konzumu. Što se tiče grožđa, dodaju, crno je većinom iz uvoza, a 70 posto bijelog je domaće. Početkom tjedna crno su prodavali na akciji za 8,99 kuna, a sad je na akciji bijelo i stoji 7,99 kuna.
Iz Spara i Plodina nisu nam odgovorili koje voće uvoze, a koje nabavljaju u Hrvatskoj.
Problema će biti i s jabukama koje bi mogle dobro roditi. Frane Ivković kaže da su mu otkupljivači ponudili kunu i pol po kilogramu, a da se jabuka ne može proizvesti za manje od dvije kune. Donekle ga, dodaje, spašava prerada jabuka u sok.
- Naše voćare spasiti mogu udruživanje, kako bi se izbjegli posrednici, te hladnjače. U njima jabuke i zimske kruške mogu izdržati do sljedeće berbe. No obično se čuvaju samo do lipnja, kad stiže drugo domaće voće. Jagodama, trešnjama ili grožđu ‘život’ se može produljiti za mjesec dana, breskvama 20-ak dana. Taman da ispuni hladnjaču do nove berbe jabuka. Ukupni kapacitet hladnjača je do 58.000 tona, a samo ćemo jabuka ubrati 120.000 tona. I to nam nije dovoljno. Trebamo oko 200.000 tona, a imat ćemo i manje jer ljudi napuštaju nasade. O tome i sam razmišljam, ako se nešto brzo ne promijeni - kaže Ivković, dodajući da najviše jabuka uvozimo iz Poljske. Hvali sorte elstar, gala i jonagold koje ranije zriju. Sve kasnije sorte u hladnoj Poljskoj ne mogu sazreti pa im je okus poput repe.
- Mi imamo različite klimatske zone i možemo uzgajati većinu voća. No voće poput aronije i jagode ne isplati se uzgajati ako se ne prerađuje. Za jagode bi trebali skupi ‘tuneli’ koji brzo zamrzavaju pojedinačne bobice jer tako ne gube kvalitetu i zadržavaju višu cijenu - kaže Ivković.