Profesorica Ida Domišljanović u malome međimurskome mjestu Kuršancu već šest godina sa svojim malim umjetnicima crta po cijeloj školi. Davno su s papira prešli na stolce, zidove, vrata, i uz podršku ravnateljice Marije Tepalović školu pretvorili u šareni izmaštani svijet u kojem je za većinu, da se ne lažemo, ljepše nego u onom stvarnome, koji ih čeka kad izađu iz škole. Polaznici likovne radionice profesorice Ide pokazuju talent i ogromnu ljubav prema likovnosti. No uglavnom nitko od njih neće dobiti priliku da s tom ljubavi i kreativnošću nešto u životu i napravi. Mladim članovima romske zajednice u Kuršancu život uglavnom nudi tek obrtničke škole, trogodišnje, ako i njih uspiju završiti. Hrvatski uglavnom nikad ne nauče toliko dobro da bi prikupili dovoljno dobre ocjene za bolje škole. A ako i imaju ocjene, pitanje je hoće li imati podršku obitelji.

Kako financijsku tako i onu životnu podršku, da pokušaju napokon napraviti nešto drukčije, a kamoli da sanjaju o upisu fakulteta ili akademije. I to je, i dalje, realnost u Hrvatskoj. Nacionalni plan oporavka, kojim su ovih predizbornih dana tako uporno mahali ministri, i za obrazovanje te znanost predviđa izvrsnih 7,5 milijardi kuna. Ministar je u planovima naveo sve što je trebalo navesti, i cjelodnevnu nastavu i nove moderne škole, i vrtićke programe za baš svu djecu u Hrvatskoj do 2030. (trenutno imamo jedan od najnižih postotaka uključenosti djece u predškolski odgoj u EU), kao i povećanje stipendija za učenike i studente. Vidjet ćemo što će s tim planovima zaista i biti. Bilo bi divno kad bi se, kao i ideje domišljate profesorice Domišljanović, planovi pretvorili u kvalitetne obrazovne programe. Koji neće stati samo na gradnji novih zgrada ili energetskoj obnovi fasade nego na istinskoj izmjeni načina na koji razmišljamo o obrazovanju i kako ga provodimo.

Da nam to obrazovanje ne bi završavalo, kao i sad, s pojedincima na razini osnovnog ili srednjeg obrazovanja, odnosno na kućnim vratima roditelja koji zaista moraju sanjati bolje i ljepše uvjete za svoju djecu. I trebaju ih usmjeravati prema boljim odlukama i životnim izborima. Zato je profesorica Ida dio priče u kojoj će Magdalena, Tina, Antonio i Leonardo, bez obzira na to što će upisati i raditi kad završe osnovnu, nositi spoznaju da nešto mogu drukčije napraviti sa svojim životom. Šteta što tu spoznaju neće pratiti i konkretne mogućnosti. I to trebamo mijenjati, hitno.