Snimio je prije koju godinu film o navodno stvarnom slučaju egzorcizma u Hrvatskoj. I kad malo razmislimo, šteta što mu se i sam nije podvrgnuo kako bi žene iz filmskog svijeta na ovim prostorima ostale pošteđene njegovog odvratnog seksualnog uznemiravanja.
Naravno, pričamo o Daliboru Mataniću koji je sasvim prosječan redatelj (po nekima), ali je zato izvanserijski i dobro uhodani seksualni uznemiravač (što je često finija riječ za zlostavljač) svojih kolegica. I pritom je licemjer i ljigavac par excellence, s obzirom da se godinama u javnosti deklarirao kao žestoki borac za prava žena.
Uh... Može li niže? Vjerojatno je i otišlo niže, kad je u snishodljivom postu na društvenim mrežama priznao svoja (zlo)djela uz neprobavljivo opravdanje "nisam to ja, to su moja droga i alkohol". No koliko je to sve skupa gadljivo, jednako je odurno, a pritom i poprilično šokantno, sve ono što se događalo ispod njegove objave – srčeka, emotikoni zagrljaja, poruke poput "drži se" ili "uz tebe smo"... Doista?!?! Pa zar smo kao društvo došli do točke kad se takvoj ljudskoj nuli, i muškarcu koji se muškarcem ni ne zaslužuje zvati, daje podrška za sve gadosti koje je, što i sam priznaje, počinio? Nažalost, sve ukazuje na to. I zgroženi tom spoznajom, Matanićevim žrtvama moramo poručiti da smo mi uz njih, i da nam je neopisivo žao što nakon svega što su prošle moraju svjedočiti i ovakvim neljudskim reakcijama.
Što se tiče Matanića neka se njime bavi pravosuđe, a svima koji su "uz njega" i daju mu potporu poručujemo da ih može biti sram. I neka stanu pred ogledalo, čekiraju vlastitu savjest, i potom se zapitaju bi li stiskali ona glupava srčeka da je jedna od Matanićevih žrtava bila sestra ili prijateljica nekog od njih. A i da nije, otkud im pravo da žrtvama nakon svega javno pljunu u lice?