Po čemu ćete zaboraviti ovu po nekima dosadnu, negledljivu, ispraznu kampanju. Koji vam se moment  kampanje najviše usjekao u pamćenje, po dobru ili  zlu? Markatni događaji, sljedeći su: Milan Bandić kliže po ledu i, nadljudskim naporom, ipak postavlja vijenac na spomenik herojima rata. Mile voli klisko; trijumf volje? Hebranga pamtimo po nadimku "Dugi" ("pogodite zašto?") i čudesnoj preobrazbi iz drugorazrednog udava u prvorazrednog humoristu. Ispalio je - neočekivano -  više lucidnih, kvalitetnih dosjetki nego Mesić u pola mandata. Hitro reagira, uništava protivnike u diskusijama, uza sve to je simpatičan. Ivu Josipovića pamtimo po pokušajima da ispriča atraktivan vic. Nekoliko neuspješnih, jedan uspješan. Njegov video spot obuhvaća široki spektar glazbenika i vjerojatno je najbolji u kampanji. Damira Kajina pamtimo po obnovi vjere u revoluciju: Kajin bi hapsio, jurišao na vjetrenjače i vjetroelektrane, smjenjivao, zatvarao lopove, otvarao Gole otoke. Jurčevića pamtimo po sedmoro djece. Vesnu Pusić po narančama i narandžastoj boji. Vidoševića po ekstremnom make-overu, mršavljenju, povratku dobrog glasa i izvanredno dojmljivoj figuri. Miroslava Tuđmana po strpljenju da sedam minuta sluša besmisleno pitanje Rećimira iz Bijelih udovica. Je li sve to dovoljno za ovoliki trošak? Puno buke ni za što. Ne bi li predsjednika bilo jeftinije birati u Saboru?