Prvo je obećao vratiti Inu u hrvatske ruke. Zatim je dizao ruke od odgovornosti u upravljanju Inom. Onda je odbacivao krivnju za kriminal u Ini. A sad, Andrej Plenković prodaje novu mantru: on nikada ne bi ni prodao Inu.

Prvo je to izjavio njegov glasnogovornik Marko Milić u sinoćnjem gostovanju na N1 televiziji. Odgovarajući na pitanje zašto ni nakon šest godina nije došlo do najavljenog preuzimanja Ine, Milić je poručio: "Gledajte da je do nas, da je do Andreja Plenkovića, nikada se ne bi energetska kompanija takvog kalibra išla privatizirati".

A ponovio je to sam premijer na jutrošnjem Aktualnom prijepodnevu u Hrvatskom saboru, kada je u odgovoru na pitanje o zatvaranju sisačke rafinerije, izjavio: "Da sam bio premijer 2003. nikada ne bi ovu gigantsku kompaniju prodavao. Taj proces je otišao tako daleko odlukama Račanove i kasnije Sanaderove Vlade".

Plenkijev spin

Kad se Plenković toga sjetio? Zvuči kao da je to skovao na medijskom treningu ovoga vikenda. Nema uvjerljive odgovore za Inu, pa najbolje da naprosto opere ruke od cijelog tog cirkusa, da vrati stvari na 2003. godinu i kaže da on uopće ne bi privatizirao Inu.

Zašto Plenković tek sada to spominje?

Ne sjećamo se da je o tome govorio proteklih šest godina na čelu Vlade, barem ne ovako javno, otvoreno i dirigirano, a još manje da se o tome izjašnjavao tijekom svoje političke karijere u HDZ-u i izvan njega.

Čemu onda služi ova nova mantra koju prodaje i njegov glasnogovornik i on sam pred saborskim zastupnicima?

To nije nikakav odgovor. Sigurno ne odgovor koji se očekuje od premijera koji već šest godina vodi državu. To je odgovor premijera koji nema drugih odgovora.

Nevin u ludnici

To je pokušaj odgovora na medijske objave i politička pitanja koja se tiču njegove uloge u gašenju sisačke rafinerije, izvoza hrvatske nafte, od kritike zbog prodaje plina, od dogovora s Mađarima, od neizručivanja Zsolta Hernadyja...

Plenković sada želi jedini biti nevin u čitavoj toj ludnici. 

Krivi su Ivica Račan i Ivo Sanader, a da se njega pitalo, on ne bi uopće prodavao Inu. Stoga on ispada najveći domoljub, najveći spasitelj, najveći čistunac u prodaji, čerupanju, pljačkanju, eksploatiranju naftne kompanije, velikim dijelom u korist i za račun Plenkovićevih mađarskih prijatelja i partnera.

O HDZ-u da i ne govorimo.

Naknadna pamet

Ovakva reakcija na pitanja o Ini zvuče kao naknadna pamet i izvlačenje od odgovornosti. Bilo bi to kao da Plenković sada, nakon pravomoćne presude, desetina afera, uhićenja, skandala, kaže da nije trebao uopće ući u HDZ. 

Takva izjava bila bi neusporedivo prihvatljivija od ovakve izjave o Ini.

I to nakon punih šest godina na čelu Vlade.

Krvavi trag

Da, Plenković je naslijedio Inu i MOL, naslijedio je odluke Sanaderove Vlade i korupcijske afere, ali isto tako je u svojih šest godina ostavio iza sebe vlastiti trag u vezi naftne kompanije. U vezi gašenja sisačke rafinerije, isporuke nafte, prodaje plina i svega ostalog.

Kao i u vezi šupljeg obećanja o vraćanju Ine u hrvatske ruke, gdje se Plenković hvalio kako već ima dogovoren model tog preuzimanja, pa se od toga na koncu odustalo. A Ina u međuvremeno temeljito opljačkana. I od članova HDZ-a. Pod nosom hrvatskog suvlasnika.

Lijepa je ova Plenkovićeva naknadna pamet o privatizaciji Ine, usmjerena peglanju njegova imidža i pecanju simpatija javnosti nakon svega što se otkrilo o Ini. Ali je zapravo potpuno beskorisna i besmislena.

Pa čak i u ovoj sklepanoj PR-ovskoj operaciji premijerova pranja ruku od tog blata.