Prije osam godina HDZ se hvalio da je tajnim snimanjem razgovora njegove vukovarske vijećnice Marije Budimir i gradonačelnika Željka Sabe dao svoj doprinos borbi protiv političke korupcije i političke trgovine.

Danas, kad je neovisni vijećnik Viktor Šimunić snimio razgovor s HDZ-ovcem Žarkom Tušekom, u kojemu ga ovaj vrbuje na svoju stranu i pritom nudi financiranje kampanje, radna mjesta i što god drugo hoće, tad to HDZ naziva podmetanjem i “pokušajem ljudske diskreditacije”. Ono što je u slučaju Sabo bilo kazneno djelo, HDZ danas kvalificira kao “grubu političku grešku”.

I nije to ništa iznenađujuće. Pogled na korupciju mijenja se ovisno o akterima koji se njome bave. I bivaju uhvaćeni. Baš kao što se različito gleda i na pojam političke trgovine. Nekad se to smatra normalnim pregovaranjem, a nekad kršenjem političke volje, podmićivanjem, kupovinom. HDZ u tome ime mnogo iskustva. Ono kako je Sabo svojedobno kupovao Mariju Budimir, nudeći joj poslove, novac i što god treba, uobičajena je praksa na svim lokalnim razinama, pa sve do Hrvatskog sabora.

Nije li svoj prvi mandat na čelu Vlade premijer Andrej Plenković dočekao zahvaljujući “žetončićima”, preletačima iz drugih stranaka, zastupnicima koji su mijenjali stranački dres, lojalnost, ali i biračku volju? Od optuženog Tomislava Sauche kojemu je Plenković trčao u zagrljaj nakon što je prvi put digao ruku za HDZ - i koji je nepravomoćno osuđen tek po isteku saborskog mandata - do bivših SDP-ovaca ili dijela HNS-a koji je prešao uz HDZ. Ne samo zbog ideala.

HDZ takve poteze proglašava rezultatom običnog pregovaranja, a kako to pregovaranje izgleda, vidjeli smo u slučaju Žarka Tušeka u zagorskoj kleti. Daleko od Plenkovićevih radara. Tušekov potez premijer je nazvao “grubom političkom greškom”. Greška je, međutim, samo u tome što se Tušek dao uhvatiti na djelu. Baš kao svojedobno i Željko Sabo.