U nedjelju, 7. siječnja 1962. godine Makarsku je pogodio snažan potres magnitude 5,9 stupnjeva po Richteru. Četiri dana kasnije, 11. siječnja nešto poslije šest sati ujutro, dokrajčio ju je drugi, katastrofalni potres magnitude 6,1 po Richteru. U rušilačkom su potresu od obrušavanja hiljada tona kamenih gromada s Biokova poginule dvije osobe, sravnjeno je oko tri stotine kuća, a još petsto pedeset bilo je pred rušenjem: ukupno je – baš kao u Zagrebu šezdesetak godina kasnije – oštećeno dvanaest tisuća kuća, od kojih gotovo tri tisuće nepopravljivo. Niti sat i pol nakon potresa općinski je štab donio odluku o evakuaciji Makarske, i dvadeset vojnih i Jadrolinijinih brodova – Jadranske magistrale još nije bilo – cijeli dan je prevozilo ljude u Split. Do kraja dana brodom Istranka stiglo je tisuću i pol šatora, pa su izvan grada podignuta dva velika kampa i organizirana četiri opskrbna centra: do navečer je u cijelom gradu ostalo samo dvjesto ljudi. Iz cijelog kotara evakuirano je ukupno devetnaest hiljada ljudi, a iz same Makarske šest hiljada, smještenih u Splitu, Zagrebu i ostalim gradovima, gdje su djeca iz nastradalih obitelji odmah uključena u školsku nastavu.

Šestog dana Makarsku i ostala stradala mjesta obišao je predsjednik Josip Broz Tito. Na pitanje predstavnika lokalne vlasti kako će, s obzirom na manjak građevi nara, riješiti problem hitne sanacije i rušenja oštećenih kuća, predsjednik Tito je odgovorio kako, citiram, "odmah treba iz zbjega vratiti omladinu i sve sposobne muškarce za pomoć u obnovi". Deset dana kasnije Kotarski odbor organizirao je prve radne grupe i brigade, te formirao Kotarski štab, a osnovan je i Odbor za obnovu i pomoć postradalima od potresa, na čelu s Ivanom Gaćom. Savjet za urbanizam Narodnog odbora općine Makarska prihvatio je potom prijedlog geoloških stručnjaka o lokaciji hotelskih paviljona za privremeni smještaj nastradalih, koji bi nakon toga bili namijenjeni turizmu: u Makarskoj i Tučepima po šest stotina kreveta, a u Podgori, Igranama i Živogošću po četiristo. Vlada Narodne Republike Hrvatske na čelu s Jakovom Blaževićem donijela je pak hitnu odluku o dodijeli povoljnih dugoročnih kredita za pomoć gospodarstvu Makarske rivijere, te obnovu oštećenih i srušenih kuća. I sve to do kraja mjeseca. Dvadeset dana od potresa.

Već do srpnja 1962. iz budžeta Federacije i Narodne Republike Hrvatske, te od poduzeća i pojedinaca prikupljeno je oko četiri milijarde dinara pomoći, a za gosp odarstvo na postradalom području rezervirano je još oko milijardu i sto milijuna dinara. S obzirom na to da su najteže stradala stara podbiokovska naselja, donesena je i odluka da se ta sravnjena sela ne obnavljaju, već da se stanovništvo preseli uz obalu. Građani su dobili povoljne kredite, općine su osiguravale zemljišta, građevinske dozvole i projekte bez birokratskih formalnosti i poreza, a mjesne zadruge kreditirale su izgradnju građevinskim materijalom. Do ljeta 1962. samo u Podgori tako je izdano oko stotinu osamdeset dozvola za izgradnju između mora i tek trasirane Jadranske magistrale. Do tada – podsjećam, svega šest mjeseci poslije potresa – objavljeno je kako je na području makarskog kotara već obnovljeno više od sedamsto stanova, otprilike još toliko bilo je u procesu obnove, petsto novih stanova nalazilo se u izgradnji, a pripremala se i izgradnja još tisuću novih. Sedamsto obnovljenih stanova. Još toliko u procesu obnove. Petsto u izgradnji. Priprema za još tisuću. Šest mjeseci nakon potresa. Šest mjeseci. Konačno, nakon sedamnaest mjeseci, 8. lipnja 1963. godine – petsto dvadeseti dan od potresa! – u Slobodnoj Dalmaciji objavljena je kratka vijest kako "na obali u Makarskoj rivijeri nema ni traga od potresa"