Ja svoju ženu ne dam vređati. Puno nije vredna, ali vređati je ne dam, kaže Franjo Majetić u “Tko pjeva zlo ne misli”. Tako nekako čovjek može gledati i na naš državni vrh, čija se vrijednost, čim pogledamo svoje susjede, učini većom.

U mirnoj, civiliziranoj Sloveniji, na vlasti je militarist Janša. Srbijom već godinama vlada Vučić, kralj drame, predvodnik besmislene regionalne utrke u naoružanju i samoproglašeni pobjednik budućih ratova.

U Mađarskoj je na vlasti notorni ksenofob Viktor Orban, čiji se pipci šire po jugoistoku i jugozapadu. U Crnoj Gori kleptokraciju je istisnuo kleronacionalizam.

A Milorada Dodika u Banjoj Luci istisnuo je mladić koji negira genocid u Srebrenici i vrlo je pobožan. U tom se kontekstu Plenković i Milanović, kakvi god bili, doimaju kao čelnici otoka normalnosti u oceanu mahnitosti. To je trend vremena.

Erdogan, Putin i Orban postali su uzori nove Europe, osiromašenih masa bivšeg socijalističkog svijeta, ljudi koji bi slobodu odmah trampili za sigurnost, koju bi im jamčio vođa čvrste ruke.

Vrijeđati Milanovića i Plenkovića, dakle, nije osobito pametno, ali to nas ne smije spriječiti u zaključku da bi samo žrtve stockholmskog sindroma (taoci se zaljube u otmičare) mogli ocijeniti njihovu politiku prolaznom ocjenom. Hrvatska se ne mijenja, Hrvatska je samozadovoljna, Hrvatska gubi stanovništvo, mladost, perspektivu, gubi živote – Covid-19 pokazat će se gorim no što je proljetos itko predviđao – a dva čelna čovjeka države dva su mjeseca potrošila na verbalnu “šijavicu”.

Da, doći će novac iz EU. Da, tim ćemo novcem neko vrijeme moći održavati “naš način života”. Ako nešto takvo kao “naš način života” i postoji, onda ga prije treba mijenjati nego čuvati jer je nefunkcionalan. Ostajati isti u svijetu koji se mijenja pogubna je strategija. Od koje je jedina lošija zamijeniti osrednje lidere lošima, kao u Dedićevoj pjesmi – “Zamijenit ću te gorim, namjerno…”