Pleme Fore s Papue Nove Gvineje 1950-ih bilo je pred izumiranjem zbog misteriozne bolesti koju su oni nazvali kuru što u prijevodu znači drhtanje. Od kurua su uglavnom obolijevale žene i djeca, a mnogi stariji članovi plemena bili su uvjereni kako se radi o prokletstvu.
Pleme je brojalo 11.000 članova, a bolest kuru im je svake godine uzela oko 200 ljudi. Bili su svjesni da im je opstanak upitan.
Oboljeli bi postali potpuno nesposobni u roku od godine dana od pojave prvih simptoma. Počelo bi s problemima pri hodanju, a nesretni pacijenti na kraju nisu imali nikakvu kontrolu nad tjelesnim funkcijama. Nisu više imali ni kontrolu nad emocijama, pa su bolest zvali i 'bolest smijeha'.
Situacija je bila toliko grozna da su u nekim selima pomrle sve mlade žene.
Spas im je stigao u liku Shirley Lindenbaum, antropologinje sa Sveučilišta u New Yorku. Ona se 1961. zaputila u Papuu Novu Gvineju i obilazila selo po selo u potrazi za odgovorom koji njezini kolege nisu mogli otkriti godinama. S obzirom na to da nisu mogli pronaći odgovor zaključili su da je bolest genetska. No, nakon terenskog istraživanja Lindenbaum je otkrila da bi se odgovor mogao kriti u činjenici da Fore jedu svoje mrtve.
U brojnim selima pokojnike bi skuhali i pojeli. Bolje da ih pojedu ljudi koji su ih voljeli nego crvi i insekti, smatrali su. Tijela su uglavnom jele žene jer su vjerovali kako ženska tijela sposobnija pripitomiti opasne duhove za vrijeme pogrebnih ceremonija.
Te žene bi pripremale mozak s paprati i kuhale ga u bambusu. Fore bi ispekli i pojeli cijelo tijelo, sve osim žuči. Žene bi ponekad i svojoj djeci davale 'grickalice', piše NPR.
Lindenbaum je uspjela uvjeriti biologe da je kanibalizam vjerojatno uzročnik bolesti, a oni su otkrili kako se radi o neurološkoj bolesti koja se prenosi jedenjem zaraženog tkiva. Nakon ovog otkrića Fore su prestali jesti svoje mrtve.
Inače, starosjedioci Papue Nove Gvineje bili su odsječeni od ostatka svijeta sve do 1930-ih kad su na njih naišli australski lovci na zlato.