„Nećemo podleći niskim strastima populizma“, rekao je jednom prilikom, očešavši se po ne znam koji put o Laburiste, predsjednik Vlade Zoran Milanović. Kada smo u Saboru polemizirali oko toga treba li državnom aparatu u ovo krizno, recesijsko, depresijsko vrijeme više od 1500 novih, k tome još i skupih automobila, Milanović je onako s visoka - onako kako samo to on zna - dometnuo: „Automobili su sredstvo rada, ako to ne shvaćate, ne mogu vam pomoći“.

Slažem se, automobili jesu sredstvo rada. Kao što su boje, platno i kistovi sredstvo rada slikaru, a dlijeto i čekić kiparu. No, treba li svaki kipar najskupocjenije dlijeto? Treba li svaki slikar - ma kako god radio loš svoj posao - najskuplje boje, najskuplji kist i najskuplje platno? Naravno da ne treba, kao što mu ne treba, prije nego što uspije, atelje od 500 četvornih metara okrenut na sunčanu stranu. U usporedbi sa slikarom ili kiparom, Milanović je loš majstor. Njemu je dovoljan improvizirani kist i dlijeto kojega je najmanje šteta.

Ova Vlada pati na statusne simbole

Ova Vlada, kao i Vlade prije nje, poput one Sanaderove, pate na statusne simbole jer ni po čemu drugom ih narod ne može identificirati kao vlast. Premijer i ministri trebaju bijesne automobile da im se dive susjedi, kolege, prijatelji, supruge ili supruzi kako su s tako malo talenta i rada postigli tako puno moći i privilegija.

Bili smo populisti kada smo im prvi u Hrvatskoj predbacivali - tada još nakanu - kupnju skupih automobila. Za ovu pa i daleko uspješniju Vladu u krizi je vrlina skromnost. Premijeru i ministrima su dovoljno dobri automobili čija je cijena maksimalno 200 tisuća kuna. I automobile mogu koristiti samo u službene svrhe, a ne da su im, uz vozače, na raspolaganju 24 sata. Čime je to Milanović zaslužio? Čime su to zaslužili, primjerice, Maras, Jovanović, Ostojić (bilo koji) ili Zlatar Violić?!

Kada smo im govorili da s autima debelo pretjeruju, lijepili su nam etikete.

Javnost užasnuta njihovom bahatošću

Danas i Milanović i njegova sljedba zbore poput Laburista. Zašto? Zato što su dobili od javnosti po prstima. Zato što je javnost užasnuta njihovom bahatošću.

Kada su Laburisti prije nekoliko godina, a Dragutin Lesar još 2005. godine, predlagali da se ukinu tzv. saborske mirovine, kukurikavci nas nisu podržali. I tada smo bili demagozi. Pa, ipak su, kad su došli na vlast, ukinuli su saborske mirovine!? Jesu. Pod pritiskom. Jesu li zbog toga demagozi?

Jesu. Jer rade te „popularne“ mjere rade zbog skupljanja političkih poena. Ne rade to iskreno.

Kada je Milanovićeva Vlada na početku svojega neuspješnoga mandata najavila smanjenje zdravstvenog doprinosa s 15 na 13 posto, kriknuli smo: „Nemojte to raditi! Uništit ćete zdravstvo!“

Što su odgovorili milanovićevci?

Ma, dajte, znamo mi što radimo. Ne vidite genijalnost te ideje. Smanjenjem zdravstvenog doprinosa rasteretit ćemo privredu, a nakon toga će porasti zapošljavanje.

U saborskoj raspravi nekoliko puta smo im ponovili da ćemo se spaliti na Trgu bana Jelačića ako se s novcem od smanjenog zdravstvenog doprinosa zaposli iti jedan radnik. Bili smo u pravu. Danas je zdravstvo u kolapsu jer joj, naravno, i te kako nedostaje taj novac a nezaposlenih je gotovo 400 tisuća.

Naš, laburistički glas razuma nazivali su čistim politikantstvom.

Danas u Vladi raspravljaju kako za kukurikavce i SDP što bezbolnije vratiti zdravstveni doprinos na 15 posto. I tko je onda politikant?!

Zašto bi nas bilo sram predlagati smanjenje plaća?!

Prije pola godine Laburisti su u saborsku proceduru pustili prijedlog smanjenja svih dužnosničkih plaća za 21 posto.

Dočekali su nas na nož. Svi, i kukurikavci i HDZ. Vi ste, poručivali su nam preko medija, populisti, demagozi, želite narodu zamazati oči, kako vas nije sram!?

Zašto bi, pobogu, nas bilo sram?! Zato što predlažemo smanjenje plaća? Zato što želimo iako i na simboličan način dijeliti sudbinu s narodom? Zato što smatramo da su u ovo za sve hrvatske građane hudo vrijeme plaće političara – u odnosu s njihovim rezultatima (ne)rada – previsoke?!

Napali su nas na pasja kola.

I, eto, nakon nekoliko mjeseci, a samo nakon nekoliko tjedana od kada je naš prijedlog o smanjenju plaća uvršten u dnevni red plenarne sjednice, Vlada predlaže smanjenje dužnosničkih plaća za 6 posto!

A što je to sada?

Čista demagogija? Odurni populizam?

Ni jedno ni drugo. To je čisti pragmatizam. Instinkt za održanje na vlasti. Pošto poto. Natjerala ih je međunarodna zajednica na rezanje plaća u javnome sektoru. Ovo je samo uvod u rezanje plaća svih koji su na državnim jaslama a ne samo državnim dužnosnicima. Da ne trebaju rezati plaće državnim službama, kukurikavci ne bi rezali ni sebi.

Milanović i Vlada su nevješti plagijatori

Zapravo, Milanović i Vlada su nevješti, izbezumljeni plagijatori. Sljedba bez ikakve ideje, bez osjećaja za stvarnost. Sljedba koja je od nesnalaženja, od pomanjkanja vizije počela bauljati. Baš me zanima što će sada saborski zastupnici većine govoriti u Saboru kada dođe na red smanjenje plaća za šest posto. Kada je na dnevnom redu bio naš prijedlog za smanjenje dužnosničkih plaća za 21 posto, govorili su samo Laburisti. Kukurikavci o tome javno nisu imali hrabrosti progovoriti. Javno nisu imali hrabrosti o tome progovoriti ni HDZ-ovci. U glasovanju su nas podržali jedino Jadranka Kosor, Damir Kajin i jedan kolega iz HDSSB-a. Sutra će, budite uvjereni, svi dići ruke za smanje plaća državnih dužnosnika za šest posto. I što će to onda biti?

Laž. Mazanje očiju. Sramota. Bauljanje. Još jedan loš, nevjerodostojan plagijat populista koji preziru narod.