Bosanskohercegovačka autorica i novinarka Glorija Lujanović predstavila je u srijedu na Zagreb Book Festivalu svoj roman prvijenac, Otac. To je priča o razaranju i stvaranju, o smijehu i suzama i odnosu jednog oca, ili možda svih očeva, i kćeri.
- Mislim da je ta priča uvijek bila u meni i kad sam se odvažila krenuti u književne vode, da je samo kao rijeka izašla iz mene. Shvatila sam da punim 30 godina i zapravo ne poznajem dovoljno svog oca, kao ni on mene. Misao je bila zastrašujuća, ali mi je dala prostor da se nešto ovako dogodi. U mom književnom ocu su svi naši očevi i mislim da je kod nas još prisutna figura oca kojega se plašimo, a da je otac taj koji se najviše plaši sam sebe. Nekad je lakše živjeti s maskom i tako podnositi stvari - uvela je Glorija.
Dotakla se svega onoga što se nerijetko izbjegava. Čvrstine koju otac predstavlja, stavova koje donosi i prenosi, ali i emocionalnih ožiljaka ratnih sukoba, koji su ne samo oblikovali njihove generacije, već i one odrasle nakon rata 90-ih, kao što je to Glorijina.
Nedostatak knjiga o sukobu u srednjoj Bosni
Tijekom predstavljanja, dotaknuli su se toga da postoji jako malo knjiga o sukobu između Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni, a da su posljedice, kako fizičke, tako i emocionalne bile strašne. I sve one su se na različite načine razvile i promijenile kroz vrijeme i međuljudske odnose. Glorija je rođena u Travniku 1993., diplomirala je Politologiju na Filozofskom fakultetu u Mostaru, radila je u više medija, a danas je novinarka 24sata.
Glorija kaže da joj je jedina domovina jezik i upravo te emocije jedinstva i dvojnosti, slomljenosti i slobode, prožimaju knjigu. S njom su je predstavili novinar i urednik Ivica Đikić te književnica Monika Herceg, koji nisu krili očaranost.
- Mislim da je knjiga izvanredna i mimo tog političkog i društvenog, autentična je i direktna. Ne znamo genezu rata u srednjoj Bosni, a mislim da je to jedan od užasnijih sukoba, posebno po svom emocionalnom naboju, s možda najstrašnijim emocionalnim posljedicama. I treba se znati što se događalo i koje je posljedice rat ostavio, kako se Hrvati tog kraja osjećaju. Ovo nije knjiga koja se želi svidjeti, već izraz autentične potrebe da se nešto književno kaže, bez obzira kako će to netko doživjeti. Jako dugo nismo imali ovako nešto direktno, ali duboko - rekao je Đikić
Posebno se osvrnuo na antiratne elemente knjige i “ratni sindrom”, posljedicama koje se osjete u svim dijelovima, od kulture do sporta, mijenjaju sudbine i konfiguraciju svijeta. Istaknuo je da je pravi užas rata baš to što zatruje živote generacija koje dolaze nakon. Pridružila mu se i Herceg koja je čitajući ulomke iz knjige rekla da je najgore što ljudi ne kreću kao vojnici, već se istreniraju i da su Glorijini likovi živi i snažni, da su oni anegdote.
Teme ne smijemo trpati pod tepih
Dodala je da se ove teme se smiju “trpati pod tepih” jer se tako neće stvoriti dijalog i zacijeliti rasutost nakon rata - ratno stanje koje traje u ime sukoba koji je trajao prije. Jednostavno je rekla da bi voljela da je ona napisala ovu knjigu.
- Moja majka je iz Bosne i nekako je ta Bosna ostala s nama cijelo vrijeme. Kroz Glorijin tekst se vidi očeva veličina u tome kako pravo i suvereno, a opet poražen hoda kroz život u svijetu koji te razočarao. Tu su situacije koje se spretno provlače kroz knjigu i trče svi - Gloria, otac, Bosna. Mislim da nam je ova knjiga zaista trebala - rekla je.
Citirali su poruku pri kraju knjige: “Oprosti što sam bio grub, ja drugačije nisam znao”, a u skladu s temom Festivala, promjenom, završava i knjiga - obećanjem da više neće biti rata.
- Takav jedan razgovor se često događa kad su ljudima očevi na samrti. Tek tad govore o nečemu o čemu cijelog života šute, a mi se trebamo truditi i razgovarati s roditeljima dok su oni još živi i dati svemu novu šansu, novo vrijeme i novi kontekst odnosa. Književnost uvijek daje šansu, a to smo dužni i mi - zaključila je Glorija