U knjizi "Deset dana u travnju" - koju, po cijeni od 99 kuna možete kupiti na svim boljim kioscima u zemlji - izdvojili smo dnevničke zabilješke, dijelove povijesnih studija, judikaturu, fragmente memoara, zapisnika i drugih dokumenata u kojima akteri velike povijesti iznose svoja sjećanja, ali i novinske tekstove koji u realnom vremenu oslikavaju život i mišljenja suvremenika.
Razdoblje od puča do prvog dana travnja 1941. čini prvo, uvodno poglavlje, a u ostalima donosimo pregled tiska od 1. do 10. travnja, izvorne priče aktera povijesti, kao i svjedočenja o njima, sadržaje naslovnica i članaka koje su pisali ozbiljni ljudi i veliki novinari. U dva završna poglavlja prikazujemo rasplet povijesne drame poslije 10. travnja te sudbine aktera.
Zahvaljujemo Hrvatskom državnom arhivu, čijom smo ljubaznošću dobili uvid u dosjee Slavka i Dide Kvaternika, Branka Benzona, Ante Pavelića, dr. Vladka Mačeka, Đure Vranešića (Jure Vranešića )i Mirka Puka.
DESETI TRAVANJ – PROGLAŠENA JE NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
Četvrtak, 10. travnja, 100. dan u godini, katolici Veliki četvrtak, pravoslavni Hilarij, sunce izlazi u 5.22 sati…
Prijepodne od jutra do 13.30 sati..
(...) Vladko Maček prošle je noći usnuo kao najmoćniji hrvatski političar. Je li se tako osjećao kada se probudio, ne znamo, ali do kraja dana postat će meta.
„Dne 10. IV. prije podne došao sam opet iz Kupinca u Zagreb, gdje mi je Šubašić saopćio da su Nijemci prešli Dravu i da ih možemo najkasnije za 24 sata očekivati u Zagrebu. On da će s nekim činovnicima banovine oko 12 sati napustiti Zagreb i povlačiti se do najjužnije granice Banovine Hrvatske. Oprostio sam se od njega i njegove supruge i otišao u svoj zagrebački stan. Šubašić je sa svojom pratnjom otputovao oko 1 sat“, piše u autobiografiji Vladko Maček. Zbog rata tjedni sajam u Zagrebu bio je slab. Bilo je malo stoke i krmiva, a nije dovezen ni ogrjev, kolja i grahovinje. Ono malo stoke iz okolnih sela bilo je loše kvalitete, a cijene su bile visoke – osim jednog dobrog para volova. Telad je, i to čitav dogon od 31 komada, odmah uz veliku jagmu rasprodana. Sajmu su se jedino u većem broju odazvali prodavači stare robe.
Josip Horvat u redakciju je (novinarski uspavano; tada se novine uglavnom rade kasno popodne i noću) došao malo iza podneva.
„Po ustaljenom dnevnom redu rada”, piše Horvat, „našao sam se iza pola prve ure u redakciji. Štimung mrtvačnice. Tehnički redaktor Miroslav Golik mehanički sređuje telegrame. Malen ih je broj. I ništa ne govore. Sve stare vijesti. Otvoreni radio pucketa. Ni njega nitko više ne sluša. Po gradu se govori da su Nijemci ili kod Sesveta ili kod Ivanića. Kod informacione štampe bijaše važan 'glavni naslov'. Davao je političku intonaciju dana. Sad je i glavni naslov nevažan. Nepročitani leže bürstenabzugi „Obzora“. U parteru je konferencija. Navodno već od jutra“, piše Horvat u „Zapisima iz nepovrata“.
HNK je zatvoren zbog Velikog četvrtka. Malo kazalište u Frankopanskoj također, a u kinu Astoria (Ilica 10) premijera je „glazbenog superšlagera 'Melodija čežnje'". U kinu Croatia (Ilica 51) igra "najveći i najljepši film o Isusu Kristu 'Kralj kraljeva', sudjeluje 40.000 statista, velebna režija, uzvišena glazba.“
Građansko kino je zatvoreno.
Nakon što je ujutro isprobao uniformu, poglavnik, još uvijek wannabe, putuje u Pistoju, gdje treba izvršiti smotru ustaša. Svi su nervozni jer nemaju pojma što se točno u Hrvatskoj zbiva. I još važnije, kako će se to odraziti njih.
- Poslije objeda, Pavelić je obukao ustašku uniformu i sa sinom Velimirom, potpukovnikom Sangiorgiom i Mijom Bzikom u autu otputovao iz Firence u Pistoju. Vilko Pečnikar i Dido Kvaternik putovali su vlakom jer je Kvaternik htio da pretrese s Pečnikarom za vrijeme vožnje talijanski prijedlog o prebacivanju cijele ustaške skupine iz Italije na jedan od kvarnerskih otoka.
Nalazili su se na kolodvoru u Firenci kad ih je iznenadila vika prodavača novina. 'Posebno izdanje!' Odmah su kupili novine i pročitali vijest kako je jedna njemačka oklopljena grupa probila frontu u Makedoniji, dolinom Vardara prodrla do Egejskog mora i da je Solun, 9. travnja navečer, pao u njemačke ruke. Iz druge su vijesti razabrali kako druga njemačka udarna grupa brzo napreduje prema albanskoj granici i da se svakog časa može očekivati njeno spajanje s talijanskim snagama u Albaniji.
Kvaternik se požurio kad je s Pečnikarom stigao u taj 'logor' u Pistoju da to sve odmah ispriča Paveliću. Potpukovnik Sangiorgio bio je tom prilikom prilično nervozan i rekao je: – I mi moramo sada nešto učiniti.
- O ulasku ustaša u Hrvatsku preko kvarnerskih otoka više nije bilo riječi - piše u memoarima Eugen Dido Kvaternik.
A u Hrvatskoj se za to vrijeme upravo odvija događaj koji će im svima odrediti sudbinu. Slavko Kvaternik maršira prema Banskim dvorima koje je ban Šubašić prije nekih pola sata-sat napustio pa s oficirima jugoslavenske vojske odjurio u nepoznatom smjeru.
- Prvo proglašenje NDH uslijedilo je ispred hrvatske zastave u Banskoj palači, u prisutnosti svijeta u zgradi i na Radićevom trgu, u 1 sat poslije podne. To je proglašenje imalo isti sadržaj kao i ono na radiostanici, što ću ga kasnije doslovce navesti i dati tumač tekstu. Proglas nije čitan nego govoren iz glave, kako sam ga sastavio i održao u pamćenju za vrijeme moga skrivanja. Prisutni su primili proglas s velikim zanosom. Tom sam zgodom prvi put sreo dr. Veesenmayera nakon sigurno tri ili četiri dana. Svoje je držanje promijenio sto posto. Odjedanput je bio veliki prijatelj hrvatske državnosti - prisjetio se Kvaternik.
- Pitao me kada namjeravam proglasiti NDH na radiostanici. Odgovorio sam: Odmah. Ali prije želim otići do dr. Mačeka i od njega zamoliti jednu izjavu za radio radi očuvanja sloge, reda i mira. Rekao je da je on to meni htio sugerirati, ali zašto, to nije rekao. Zatim smo se odvezli na Prilaz, u stan dr. Mačeka. Promijenjeni stav dr. Veesenmayera jako me ohrabrio jer sam si tu činjenicu tumačio time da su propale sve kombinacije s dr. Mačekom i Jugoslavijom i da je moj račun ispravan, da će Reich primiti takvu stvorenu državu na ustuk apsolutnom političkom prvenstvu Italije - piše u memoarima (političkoj ispovjedi i molbi za pomilovanje) Slavko Kvaternik.
Proglašena je Nezavisna Država Hrvatska
Službenik Josip Romich ustrijelio se rano ujutro toga prijepodneva „zbog nesretne ljubavi“, javljaju novine 10. travnja, pa dodaju da se nesretni ljubavnik ustrijelio „na stubištu u Boškovićevoj ulici.“
Kao da je tim pucnjem najavio krvavi teror samokresa i kama koji dolazi…
Proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Ali to još nitko ne zna, osim Slavka Kvaternika i njegovih najbližih pouzdanika. Koliko god sam čin u mašti ocvalog austrougarskog časnika predstavljao veličanstveni husarski juriš (Kvaternik je, to je Krleža dobro uočio, čovjek sklon operetnoj patetici), taj mu juriš malo vrijedi bez publike. Uz to (kako su ga učili na kasarnskim špancirunzima) treba biti i legalist, barem formalno. Treba dobiti nekakav legitimitet. A gospodar legitimnosti u tom je trenutku samo jedan i zove se Vladko Maček.
„Razgovarao sam”, prisjetio se kupinečki mačak, „poslije objeda u svom radnom kabinetu s Košutićem što bismo imali učiniti za vrijeme njemačke okupacije sa stranačkim novinama, jednim dnevnikom i jednim tjednikom. Složili smo se u tome da je najpametnije jedno i drugo odmah obustaviti, radije nego pisati po diktatu okupatora. Spremio sam se da odmah odem u Kupinec, kad su došla u sobu dva Nijemca. Jedan je bio već otprije mi poznati ing. Dorfler, industrijalac, koji je vršio za neku austrijsku firmu istraživanja o iskorištavanju vodenih snaga u gorovitim dijelovima Hrvatske. Drugom sam zaboravio ime. Oni su mi rekli da je njemačka vojna snaga predala u Hrvatskoj vlast u ruke bivšem austro-ugarskom pukovniku Slavku Kvaterniku, koji da je u skladu s intencijama njemačkog Reicha proglasio „Nezavisnu Državu Hrvatsku“. Tražili su od mene da mu predam i „vodstvo“ Hrvatske seljačke stranke i hrvatskog naroda. Ja sam im odgovorio da Nijemci pod okupacijom mogu predati vlast kome hoće; Hrvatska pak seljačka stranka i hrvatski narod nisu moje vlasništvo, koje bih mogao nekome predavati ili ne predavati. Hrvatski narod i Hrvatska seljačka stranka ne pripadaju meni – nego ja pripadam njima. Od dužnosti koju mi je hrvatski narod nakon smrti Stjepana Radića povjerio, može me samo narod osloboditi. Nakon duljeg natezanja sporazumjeli smo se tako da ću narod obavijestiti o tome da je njemačka vojska zauzela Zagreb i veći dio Hrvatske i predala vlast pukovniku Kvaterniku, pa narodu ne preostaje ništa drugo nego da se tom faktu pokori. Nakon toga pozvali su telefonski pukovnika Kvaternika, komu sam predao u tom smislu vlastoručno pisanu izjavu“, piše Maček.
Krleža: Proglašenje je bilo uz ruska zvona...
„Ostajem doma, otvaram radio i slušam odlomke iz 'Borisa Godunova'“, pripovijeda Miroslav Krleža svojem biografu Enesu Čengiću, prisjećajući se u vili na Gvozdu desetoga travnja 1941. godine.
- Najedanput, prekine se emisija i spiker najavljuje važno saopćenje koje će dati Slavko Kvaternik. Kvaternik čita proglas, proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku. Kad završi, nastavlja ploča s „Godunovim“ i to onim svečanim dijelom gdje zvone zvona. Tako je uz zvonjavu ruskih zvona proglašena Nezavisna Država Hrvatska...“, prisjetio se pisac, koji će u toj državi doživjeti jednu od najčudnijih sudbina na ovim prostorima.
Deseti je travanj, dakako, prekretnica. Posljedice tog datuma do danas nisu nestale, kao ni posljedice 27. ožujka. Očevi jedoše kiselo grožđe, a djeci trnu zubi. Deseti travanj još je tragikomedija; a jedanaesti već prerasta u tragediju.
U davno započetoj povijesnoj partiji pokera koja se u tome poviješću bremenitom odsječku vremena silovito bližila antiklimaksu, bivalo je, vidjet ćemo, sve manje aduta koji bi spriječili krvoproliće epskih razmjera iz dana u dan, iz sata u sat. U povijest tih dana upisivano je poslije mnogo više logike, smisla i pameti, no što ih je doista bilo. Uistinu je u svemu, od puča preko proglašenja NDH do početka ustanka, bilo mnogo više slučajnosti. Akterima priče i suvremenicima, tada običnim ljudima, krajem ožujka i početkom travnja 1941. stvari su izgledale posve nepronično, a logika – danas to znamo – nije nimalo pomagala. Povijest se kockala s njima. Običnim ljudima stvari su se činile neizvjesne, mnogima tragično zloslutne, gdjekad komične, svima posve nepredvidljive. Drama se pretvorila u tragediju 27. ožujka 1941.
„Dne 27. ožujka u 6 ujutro došao je k meni u sobu moj sin, u čijoj spavaćoj sobi se nalazio telefon, i saopćio mi da me hitno zove Beograd”, piše Maček, kojemu je jasno da neće čuti ništa dobro. „Odmah sam znao da ću čuti slabe vijesti, jer me do onda nitko nije u to doba dana zvao iz Beograda. Na telefon mi se javio Šutej, koji mi je saopćio da se on nalazi u zgradi ministarstva vojske zajedno s ministrima Smoljanom, Andresom i Torbarom, da su oficiri pod vodstvom generala Simovića izveli državni udar i da traže od njih da uđu u novu vladu pod Simovićevim predsjedništvom. On da mi je rekao da toga ne može učiniti bez sporazuma sa mnom, nakon čega da su mu dali sa mnom telefonsku vezu. Odmah sam razumio da su dr. Šutej i ostali moji ministarski drugovi zarobljenici prevratnika. Rekao sam mu da ovaj čas ne mogu meritorno odgovoriti, jer se želim prije toga posavjetovati sa svojim političkim suradnicima.
Tek što sam telefonom zamolio Košutića i Krnjevića da dođu k meni i na brzu ruku se obukao, došao je šef zagrebačke policije dr. Vikert, koji mi je saopćio da je na zagrebački kolodvor stigao dvorski vlak s knezom Pavlom, i da me Pavle moli neka odmah idem autom do Brežica u Sloveniji, 40 km od Zagreba, gdje će me čekati. Ja sam rekao Vikertu neka odmah telefonski javi, ukoliko već vlak nije otišao, da pet minuta počeka, a ja ću doći na kolodvor jer ne vidim razloga zašto bih se s knezom sastao u Brežicama kad to mogu učiniti i u Zagrebu.
Kad sam s Košutićem, koji je upravo bio došao, stigao na kolodvor, stajao je tamo mirno dvorski vlak, a pred vlakom šetao komandant zagrebačke armije, general Nedeljković. On mi je rekao da se u vlak ne može, jer knez spava. Ja se na to nisam obazirao nego sam ušao u spavaća kola, gdje mi je u hodniku poslužnik rekao neka samo izvolim odmah do kneza, koji da baš mene i čeka. Kad sam ušao u knežev spavaći odio, našao sam ga gdje leži na krevetu u hlačama i košulji bez bluze, pa me je odmah upitao što se dogodilo. Ja sam mu ukratko saopćio što sam čuo, a na njegovo pitanje što ćemo sad, rekao sam neka se mirno obuče pa ćemo se odvesti u Banske dvore gdje ćemo se posavjetovati.
Ja sam ostavio kneza da se obuče i prešao u susjedni salončić dvorskog vlaka, gdje sam našao generala Nedeljkovića, ing. Košutića, dr. Krnjevića i bana Šubašića.
Kratko vrijeme iza mene došao je u salončić i knez Pavle. General Nedeljković podnio je knezu uobičajeni – ali u onaj čas posve deplasirani report: – Vaše Visočanstvo; pokorno javljam, stanje redovno.
Nakon što se knez sa svima prisutnima pozdravio i rukovao, odvezli smo se svi zajedno u Banske dvore. General Nedeljković vozio se u svom autu iza nas.
Ja sam već na kolodvoru prizvao na stranu šefa policije Vikerta i upitao ga koliko imade raspoloživih redara. Kad mi je odgovorio da ih ima oko 800, upitao sam ga da li se usuđuje uhapsiti za slučaj potrebe generala Nedeljkovića.
– Zašto ne? – odgovorio mi je.
Došavši u Banske dvore, sjeli smo knez, Košutić, Krnjević, Šubašić i ja u banovu radnu sobu, dočim je Nedeljković ostao u predsoblju. Nakon što smo porazgovorili o situaciji, saopćio sam knezu da prema Vikertovom izvještaju stvar u Beogradu još nije svršena, pa sam mu savjetovao da uhapsimo generala armije generala Nedeljkovića, a knez neka u svojstvu glavnog zapovjednika vojske povjeri zapovjedništvo zagrebačke armije zamjeniku generalu Augustu Mariću, Hrvatu.
Kako su uslijed mobilizacije u Zagrebu i okolici same hrvatske čete, imat ćemo dovoljno snage da s pučistima u Beogradu razgovaramo kao ravan s ravnim.”
„Knez Pavle se”, prisjetio se Maček, „malo zamislio, pa je pitao ne mislim li da bi to značilo ustati protiv zakonitog kralja. Ja sam mu odgovorio da ne mislim tako, nego da bi to značilo istrgnuti maloljetnoga kralja iz ruku neodgovornih pobunjenika. (Uistinu, kasnije se ispostavilo da je čak i kraljev proglas rano ujutro 27. ožujka bio krivotvoren, jer ga je pročitao jedan mladi oficir, oponašajući kraljev glas.) Nato me je knez upitao da li ne mislim na to da su njegova žena i djeca u rukama pobunjenika. Osim toga, njemu da je svega dosta, i jedina mu je želja da ga zajedno s njegovom obitelji puste mirno otputovati u Grčku.
Knjigu '10 dana u travnju' potražite na svim boljim kioscima po cijeni od 99 kuna ili je naručite OVDJE.