Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Iako je od tada prošlo šest desetljeća rasprave  o Andrićevu liku i djelu i dalje traju. Pisac, scenarist i kolumnist Josip Mlakić za 24 sata napisao je esej 'Ivo Andrić - Paučina i promaja'. Esej objavljujemo u deset nastavaka. U  sedmom nastavku objavljujemo kakav je bio Andrićev odnos prema diplomaciji. 

Ipak, ključna riječ koja se nametne sama po sebi kada se povede riječ o Andriću je - zavičajnost. Njene tragove nailazimo posvuda u Andrićevu djelu, kako u njegovim izjavama, tako i u fikcionalnim i nefikcionalnim zapisima. To nije onaj toplo-zagušljivi talog zavičajnosti, naprotiv, u većini svojih djela Andrić nemilosrdno i hladno ponire u psihopatološko, kopajući ustrajno po najdubljem ljudskom mraku. Sve moje je iz Bosne, pa i taj mrak koji ne opisuje stoga jer želi nekome napakostiti, kako su godinama tvrdili neki njegovi oponenti, uglavnom oni iz "muslimanskog kruga", imputirajući mu "antimuslimanstvo", već uvijek ostavlja dovoljno prostora za neku vrstu pravdanja, empatije, koju izvlači isključivo iz zavičajnosti.

Travnička kronika

Najprije je tu riječ o onoj široj, bosanskoj zavičajnosti, pa tek potom onoj užoj: travničkoj, sarajevskoj i višegradskoj. Sarajevskoj pripada cijeli ciklus priča, uključujući i većim dijelom roman Omer-paša Latas, travničkoj prije svih roman Travnička hronika, a višegradskoj Na Drini ćuprija. (Kada je riječ o zavičajnosti, tu ne treba smetnuti s uma ni Beograd u kojemu je Andrić, konačno, proveo najveći dio života, a o čemu piše primjerice u romanu Gospođica i u jednoj od rijetkih njegovih priča, Zeko, čija je radnja smještena u vrijeme Drugog svjetskog rata.)  

Konačno, posebnu pažnju, ipak, treba posvetiti Andrićevoj "bosanskoj zavičajnosti", u koju se ulijevaju one uže, o kojoj ponajbolje svjedoči ovdje već nekoliko puta spomenuta izjava: Sve moje je iz Bosne. U tom smislu indikativno je pismo koje je Andrić 1921., iz Rima, gdje se u to vrijeme nalazio u diplomatskoj službi, uputio Zdenki Marković. Na jednom mjestu, Andrić piše: " Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u Beogradu ili Splitu iako još ne znam i ne vidim kako. Dotle ću ispisati sve ovo tursko i iracionalno što imam i onda ću se opet dati na stari posao".   

Crna pruga vremena

Na što je mislio Andrić pod ovim "stari posao". Očito na poeziju, što u svojoj spomenutoj studiji tvrdi i Ivan Lovrenović. Ipak, činjenica je da se to nikada nije dogodilo. Ne mogavši da ostavi te predele mraka jer je, kako se vidi, od njih i primao tu svoju svetlost, Andrić će, kao što znamo, potrošiti ceo svoj ljudski vek na tome svome 'turskom i iracionalnom', ne stigavši nikad ni da ga se oslobodi ni da se više ikad konačno vrati na taj svoj stari posao, piše Karaulac. Što se zapravo dogodilo?  U prilog ovome govori i činjenica kako Andrić nije dopuštao da se njegova lirika, Ex Ponto iz 1918. i Nemiri iz 1920., uvrste kao knjige u njegova Sabrana djela, iako se radi o poeziji velike umjetničke vrijednosti. Miloš Crnjanski je tako, povodom Andrićeva Ex Ponta, zapisao: " U ovim zapisima što su pesme, u ovim pesmama što su zapisi čini mi se da počinje nova istorija naše duše… Ova je knjiga pisana njoj, jedinoj čistoj, i neporočnoj, večnoj uzdanici: mladosti. Nalazim da je tragično verovati u knjige, uopće verovati. Andrić veruje. No jedno je neosporno sa ovom knjigom: Andrić est arrivé". Usprkos svemu, Andrić je u konačnici ostao upamćen po svom "turskom i iracionalnom" koje mu je bilo i svojevrsni teret i muka - crna pruga koja s vremena na vreme, za sekundu-dve preseče grudi nadvoje i zaboli silno(?) – ali kojih se usprkos tome do smrti nije uspio osloboditi.