U nedjelju Katolička crkva u Hrvatskoj slavi Stepinčevo. Tog dana umro je kardinal Alojzije Stepinac. Tim povodom donosimo vam trodnevni specijal o hrvatskom blaženiku, žrtvi montiranog sudskog procesa, voljenom hrvatskom kardinalu na čije se proglašenje svetim još uvijek čeka..
Ratni dragovoljac, nesuđeni ženik i budući svetac, velikan Katoličke Crkve u Hrvatskoj kojeg je Papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim u Mariji Bistrici prije 21 godinu u sebi je oduvijek nosio jasan Božji poziv, ali je dugo bio neodlučan. Za svećenika se zaredio tek sa 32 godine, a prije toga se borio u Prvom svjetskom ratu, studirao agronomiju i skoro se oženio...
POGLEDAJTE VIDEO:
Isusovac pater Vladimir Horvat prvi je napisao njegov životopis. “Kardinal Alojzije Stepinac - mučenik za ljudska prava” naslov je Horvatove knjige koja je u nakladi od samo 300 primjeraka prvi put izašla na francuskom jeziku u Parizu 1981. Knjigu su kasnije tiskali u još 30.000 primjeraka i to je bila prva knjiga o Stepincu koja se legalno prodavala u Hrvatskoj tijekom komunizma. Autor je Stepinca susreo samo jedanput.
- Imao sam pet i pol godina, a on je 1940. godine došao posvetiti našu novu crkvu u Donjoj Dubravi u Međimurju. Bio sam nazočan, vidio sam ga i na mene je ostavio neizbrisivi trag - prepričava Horvat dodajući kako je istraživanjem kardinalova života otkrio da je riječ o vrlo kompleksnoj osobi iza politički stvorenog mita.
Borio se na talijanskom ratištu, ranjen je i zarobljen
Alojzije Stepinac rođen je u svibnju 1898. godine u Krašiću kao peto od osmero djece Josipa Stepinca. Četiri razreda osnovne škole završio je u mjesnoj osnovnoj školi te je poslan u Zagreb u Klasičnu gimnaziju. Nekoliko dana nakon što je maturirao 1916. godine, uoči 18. rođendana pozvan je u austrougarsku vojsku.
U vojsci nije podnosio da se pred njim psuje, a nedjeljom poslije mise, kad su drugi kadeti odlazili u javne kuće ili tražili slične zabave, on se penjao uz 561 stepenicu do svetišta Majke Božje na Trsatu kako bi slušao drugu misu. Borio se na talijanskom bojištu, a u srpnju 1918. ranjen je u nogu i zarobljen te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko talijanskih logora gdje je naučio talijanski jezik.
Borio se na Solunskoj fronti kao dragovoljac Jugoslavenske legije, a tek je 1919. godine demobiliziran te se vrati kući u časničkom činu potporučnika redovne vojske, a 1920. godine promaknut je u čin pričuvnog poručnika.
Obitelji javili da je poginuo u ratu
- Stepinac je kao đak bio sjemeništarac. Prvi svjetski rat omeo je njegove planove da se upiše na bogosloviju. Vlasti su ga poslale u časničku školu u Rijeku. Ondje je vidio da mnogi njegovi kolege bogoslovi obilaze javne kuće te ih je smatrao nečasnima i licemjernima. On je radije hodočastio na Trsat. Nakon završetka škole odmah su ga poslali na ratište. Jednom prilikom išao se okupati u rijeci kad je počeo napad. Padale su bombe, a on je otplivao na drugu stranu kako bi se spasio. Zarobili su ga neprijatelji, a netko od njegovih suboraca pronašao je na obali njegovu uniformu i zaključio da je on sigurno stradao u napadu. Njegovoj obitelji su javili da je poginuo i oni su već održali misu zadušnicu za Alojzija. On je u međuvremenu bio zarobljenik u talijanskom logoru i odatle su ga poslali na solunski front. Ondje je bio i ranjen, no uspio se ipak vratiti kući - prepričava Horvat pojašnjavajući kako su stravične scene koje je vidio na ratištu ostavile velik trag na njegovoj duši.
Vjerovao je kako zbog svega ne bi bio dobar svećenik. Odustao je od bogoslovije i upisao studij agronomije jer mu je otac bio zemljoposjednik te je imao veliko imanje. No uz njega je ostala snažna vjera pa su mnogi mještani svjedočili kako su ga znali vidjeti da tjera konje i istodobno moli.
Stepinčev otac je par godina nakon što se vratio iz rata počeo misliti kako je vrijeme da mu se sin oženi i to mu je rekao. Imao je već 26 godina i otac je planirao veliki posjed u Kamenarevu prenijet je Alojzija, kako bi imao dom za buduću nevjestu i to je budućeg svećenika i kardinala napokon potaknulo da učini prvi korak.
Njegova majka molila i postila kako bi joj sin postao svećenik
Udvarao se Mariji Horvat, kćeri svog učitelja iz osnovne škole. Pisao joj je duga pisma puna nježnosti, a ona mu je odgovarala s istim žarom. Nju je vidio kao svoju buduću ženu. U mnogobrojnim pismima sačuvana su intimna svjedočanstva vjere Alojzija Stepinca, njegovi pogledi na brak, na obitelj i privrženost dvoje mladih ljudi.
Pregovori oko zaruka dvoje mladih su bili uspješni i uskoro su organizirali službenu ceremoniju zaruka.
Netko je tada dobacio da bi se zaručnici mogli poljubiti, a Stepinac se zgrozio rekavši da će biti poljubaca kad budu u braku. Marija je tada shvatila da on nije zaljubljen u nju i napisala mu je poruku: ‘Dragi Lojzek, ti nisi za brak, ti si za svećenika’. I prekinula je zaruke - nastavlja Horvat dodajući kako je istodobno Stepinčev duhovnik iz sjemeništa uputio poziv čitateljima da mole za mladića koji u sebi nosi jasan Božji poziv, ali je neodlučan.
Za to da postane svećenikom molila je i postila njegova majka, a tek kad se 1930. zaredio, konačno mu je to priznala. Prije toga Stepinac je sedam godina u Rimu studirao teologiju. Biografi ističu kako je bio toliko predan u svojem radu da nije mogao podnijeti pomisao da bi bio lošim svećenikom.
Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Premda nije dosegnuo kanoničku dob da postane biskupom, imao je doktorat Gregorijanskog instituta i zbog toga je na njega Sveta stolica blagonaklono gledala. Pored toga bio je i solunski dobrovoljac, što je pozitivno utjecalo na kralja. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva.
Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup Antun Bauer ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.
Nije htio postati nadbiskup
Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u smijeh. No, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan.
Monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: "Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja."
Postavši nadbiskup radikalno je smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a među nekim svećenicima nazivan je boljševičkim nadbiskupom.
Nakon smrti nadbiskupa Bauera u prosincu 1937. Stepinac je ponio puni naslov položaja na kojem je de facto već bio.