Zvonar znači biti umjetnik. Zvonjenje izlazi iz srca. To je neopisiva ljubav i velika čast. Mamma mia, puno je tu uspomena, kaže nam samozatajni zvonar Josip Krulčić (67) iz malog istarskog mjesta Roča.

Električno zvono je kao kupljena maneštra. Moje zvoni drugačije i to svi čuju i osjete, kaže Josip

Pinu, kako ga mještani zovu od milja, zvonjava je u genima. I pokojna majka mu je bila zvonarica, a on se tim poslom bavi još od pete godine s povremenim prekidima zbog školovanja. 

Zvona na ročkom 26-metarskom zvoniku iz 1676. godine izlivena su u Trstu prije više od stotinu godina. Veliko zvono teži 800 kilograma, a ono za mrtve upola je lakše.

- Električno zvono je kao kupljena maneštra. Moje zvoni drugačije i to svi čuju i osjete - kaže Josip, kojeg u zvoniku zamijene supruga Eda ili sin Fredi ako ima neodgodive obaveze. Mještani tada po zvuku znaju da to ne zvoni njihov Pino.

'Ne smijem kasniti da ne zbunim ljude'

- Na zvonjenje ne smijem zakasniti. Ako bi zakasnio dulje od nekoliko minuta, tada ne bih zvonio jer bi tako zbunio ljude - tvrdi istarski zvonar.

- Ljudi još na zvuk zvona zastaju i skidaju kapu. Još kao dijete, kad bismo bili za stolom, zastajali smo s jelom i pomolili se, i to radim i danas - kaže Pino.