Prošlo je mjesec dana od potresa koji je pogodio šire područje Petrinje i Gline, dovoljno vremena da se podvuče crta, da se rekapitulira učinjeno, a još više ono neučinjeno. Kad se govori o tome, treba imati u vidu da je ovdje riječ o takozvanim područjima od posebne državne skrbi, odnosno o mjestima koja su se već jedanput podignula iz pepela, nakon rata, čiji su tragovi i poslije gotovo četvrt stoljeća još vidljivi.

U posebnom prilogu koji su 24sata napravila mjesec dana nakon potresa petrinjski novinar Miroslav Šantek Cobra izrekao je ono najvažnije: “Mjesec je dana prošlo od potresa, a ovdje se još ne vidi da se išta radi. Da je ovo Kina, već bi bilo popravljeno”.

Država je morala upregnuti sve kapacitete da barem svi privredni objekti u rekordno kratkom roku obnove proizvodnju. Međutim, to se nije dogodilo. “No što će sad ovdje netko tko je tek završio školu”, pita se petrinjski novinar. Ovo je pitanje svih pitanja kad je riječ o potresu na Baniji.

Prilikom potresa u Zagrebu vlast je također djelovala tromo i inertno, čak je i donošenje zakona o obnovi grada iz politikantskih razloga odgođeno za postizborno razdoblje. Međutim, za razliku od Petrinje i Gline, budućnost Zagreba je neupitna. Upitna je jedino budućnost centra grada. Moguće je više scenarija, a najvjerojatniji je onaj da će se dogoditi nešto slično onome što se dogodilo u Dubrovniku, i što se posljednjih godina događa u Splitu, da su povijesne jezgre tih gradova “očišćene” od domicilnog stanovništva i pretvorene u unosne turističke komplekse.

Na Baniji se događa nešto drugo: posljedice potresa osjećaju svi stanovnici jer su svjesni da je on okidač lančane reakcije čije bi posljedice u doglednoj budućnosti mogle biti katastrofalne. Ono od čega Banijci strepe u BiH se u velikoj mjeri događa. Preko tuđeg iskustva moguće je detektirati onu točku iza koje nema povratka, a to je onaj moment u kojem dođe do masovnog zatvaranja škola. A u BiH ih je zatvoreno više stotina.

Mi, u BiH, sve smo svoje slične bitke izgubili, ali s Hrvatskom to ne bi smio biti slučaj jer Hrvatska ima i ljudske i financijske resurse da spriječi slične scenarije. To se na najbolji način vidjelo odmah nakon potresa, kad se cijela Hrvatska solidarno podignula na noge da pomogne. Dakle, postoji volja, energija, samo to treba netko na ispravan način kanalizirati.

Sa svakim danom koji prolazi izgledi da se slični katastrofični scenariji spriječe sve su manji. Petrinja i Glina nemaju vremena. Ti gradovi žive potrošeno vrijeme.