Petnaesteročlana obitelj Kovačević s prvim danom kolovoza ostaje bez krova nad glavom. Roditelji trinaestero djece hitno traže i trebaju smještaj u Taru ili okolici Tara u Istri, gdje posljednje dvije i pol godine svi žive u skromnoj kući.
Siniša i Slavica Kovačević sve će učiniti za svoju djecu, da ostanu blizu mjesta gdje žive, gdje imaju svoje društvo, idu u školu i vrtić. Odmah na početku razgovora su nam rekli da ne traže nikakvu milostinju, nego adekvatan smještaj koji bi plaćali. Siniša radi na građevini. Nerijetko i po 15-16 sati dnevno. Kroz suze priča da često odlazi na posao dok svi spavaju i vraća se kući kad već svi spavaju. Ali ne žali se. Treba prehraniti trinaestero djece, od kojih najmlađe ima tek godinu i pol.Treba im kupiti sve potrebno za normalan život. I to sve čini. Kad smo stigli u tu brojnu obitelj, koja već 1. kolovoza mora izaći iz kuće u kojoj su podstanari, osim roditelja dočekalo nas je dvanaestero djece. Uglas su rekli da trinaesti radi i da zato nije tu.
POGLEDAJTE VIDEO:
- U Istri živim od 1997., a rodom sam iz Bjelovara, dok je supruga iz Našica. Cijeli život radim na građevini, a supruga je kući s našom djecom da im ništa ne nedostaje.
Ranije je i ona radila. Ali mogli bismo lako završiti za koji dan na ulici ako ne pronađemo smještaj. Nemamo gdje nego na ulicu. Spavati pod vedrim nebom. A to ne želim nikome. Ne želim ni biti na teret nikome. Želim samo skromni dom za našu brojnu obitelj koji bih uredno plaćao. Molio sam Općinu da nam pomogne, ali načelnik nas ignorira - slomio se Siniša.
Plakao je pred djecom, kao i Slavica. Male dječje ručice su ih, u znak podrške, mazile po ramenima.
- Nemojte. Bit će sve dobro. Nekako ćemo i ovo preživjeti. Samo želim dom za svoju braću i sestre. I da živimo u miru i slozi - rekla je Petra (14).
Ona želi jednog dana postati frizerka. To joj je san odmalena. A i ostala djeca se mogu pohvaliti brojnim peharima u nogometu i stolnom tenisu te školskim uspjesima. Svi su vrlo dobri ili odlični. Ivan (18), Danijel (17), Dario (16), Petra (14), Mihaela (12), Mariana (10), Valentino (9), Anamarija (8), Leon (7), Karlo (5), Nina (4), Martina (2) i najmlađi Vito (1).
U šali tata Siniša kaže da se zna zbuniti i on sam tko je stariji, a tko mlađi. A svi su, kažu roditelji, Božji blagoslov. I nitko ne oskudijeva. Samo žele miran život, bez seljakanja. Do sada su se selili desetak puta.
- Na ovoj lokaciji smo oko 2,5 godina. Međutim, kći vlasnice stana, koja nam je sve te godine izlazila ususret, treba roditi i kuću treba renovirati. Kuća ima tri sobe, kuhinju, dnevni boravak i kupaonicu. I mi smo bili zadovoljni u njoj. Ne tražimo puno. U jednoj sobi posebno spavaju dječaci, a u drugoj djevojčice. Ja spavam na kauču u dnevnom boravku, a supruga s najmlađima. Kuću u kojoj živimo nismo plaćali, samo režije. Vlasnica nam je izašla u susret i neizmjerno smo joj zahvalni. Mjesečno našoj obitelji s režijama treba oko 1300 eura. Ne tražimo nikakav luksuz, nego skromni dom - kažu supružnici.
Tu se slomila i Slavica. Plakala je k'o kišna godina jer živi u neizvjesnosti otkad im je javljeno da se moraju iseliti iz kuće. Kamo će s djecom? Želi samo najbolje za njih, kao i svaka majka. Život je posvetila njihovu odgoju i potrebama. A oni joj vraćaju uspjesima u školi i sportu te pomaganjem kod kuće. Sve što treba.
U obitelji vladaju sloga i ljubav. Osim ove kuće, gdje im je vlasnica dopustila da žive bez plaćanja stanarine, obitelj je u ranijim podstanarskim domovima plaćala smještaj. I tako bi željeli nastaviti dalje. Ali našli su se pred zidom.
Slavica odlazi kratko u kuću jer mora upaliti mašinu da opere dječju odjeću. U prolazu kaže kako dnevno pere i po četiri mašine odjeće jer djeca su to. Uprljaju se, a svi vole biti čisti. Siniša prekida usputni razgovor.
- U pregovorima smo s vlasnicom ove kuće ako nas može pustiti još malo, dok se ne snađemo. Našao sam neki smještaj u mjestu u blizini, ali tek od listopada je kuća slobodna. I kaparu sam platio od 200 eura, samo da budem sigurniji. A ako na kraju ništa od toga ne bude, nećemo propasti za tih 200 eura kapare. Ima i jedna nekretnina u Špadićima kraj Poreča, gdje vlasnik traži 1400 eura mjesečno najma, na što sam i pristao, ali traži plaćanje šest mjeseci unaprijed, što nemam. Općinu sam molio da mi izađu ususret i ponude smještaj koji bih uredno plaćao, ali da nas ne diraju nekoliko godina. Odgovor je negativan i ne znam što ću - kroz suze priča Siniša.
Starija djeca suosjećaju s roditeljima i pokunjeno su spustili glave jer znaju da je obitelji jako teško. A oni najmlađi koji ne razumiju situaciju vide da se nešto događa kad pogledaju suze svojih roditelja kako klize niz obraze. Pa se namjerno smješkaju i izvode razne trikove, samo da od mame i tate izmame osmijeh.
Pokušali smo doći i do načelnika Općine Tar Vabriga, koji se nije javljao na telefon niti odgovarao na poruke. Na rastanku nam je Siniša rekao kako se nada da nas neće više morati zvati i da će obitelj naći smještaj. A djeca su se pribila uz ogradu dvorišta i mahala. "Sretan put", uglas su vikali.