Jeste čuli djeco, vjerujte bez šale, otvara se škola za Kokorićane male..., tako nekako bi se moglo započeti tekst o radu PŠ u Kokorićima, koja je u sastavu OŠ Vrgorac, a čiji su učenici od prvog do četvrtog razreda drugo polugodište započeli ne u svojoj školi, nego u privatnoj kući.
Velike poplave koje su u prosincu opustošile ovo selo, čije se štete još zbrajaju, osjetili su i oni najmlađi. Ovo je selo od grada Vrgorca udaljeno nešto više od pet kilometara, a poljoprivredni kraj najpoznatiji je po vrgoračkim jagodama. Nažalost, početkom prosinca velike količine oborina koje su danima natapale plodnu kokorićku zemlju za posljedicu su imale štete ne samo na poljoprivrednim kulturama, nego i na obiteljskim objektima. Plavile su obiteljske kuće jedna za drugom, prodirala je voda u podrume i garaže, potom prizemlja i katove kuća. Zadnja “utvrda”, koja je punih devet dana odolijevala bujici, bila je mala škola.
Tog prosinačkog petka svima je bilo jasno da je borba s vodom i izvorima podzemne rijeke Betine uzaludna, spašavalo se od zelene školske ploče do đačke klupe. Pet malih Kokorićana samo su tužno promatrali školu. Znali su kako drugo polugodište neće moći započeti u školi čiji su prostori uništeni, puni vlage i u kojima je, svima je bilo jasno, nemoguće organizirati odgojno-obrazovni proces.
Ravnatelj OŠ Vrgorac, Krešimir Kuran, nije mirovao, nego je intenzivno pokušavao pronaći najbolje rješenje. Kad smo prije nekoliko dana navratili do Kokorića s namjerom vidjeti kakva je situacija, u selu smo zatekli stanovnike koji su danima radili na raščišćavanju uništenih obiteljskih objekata i uz pomoć isušivača pokušavali barem malo smanjiti vlagu.
Zvonka Pervana zatekli smo na katu svoje pradjedovske kamene kuće. Najveće u selu, dvora vojvode Pervana Prže Malog, čiji je Zvonko potomak.
- Evo, uređujem školu - dočekao nas je.
- Ovdje u ovoj kući je već bila škola do sedamdesetih godina. I eto kakav bih ja bio čovjek kad me ravnatelj zamolio da im ustupim prostor, a da ne pristanem. Ma dašta sam nego sretan, neka djece - govori nam Zvonko.
Sretni su i Matej Pervan i Maja Klinac, učenici prvog razreda, te Ivano Klinac, Rina i Lara Pervan, učenici trećeg razreda s učiteljicom Marinom Dodig. Selo Kokorići, barem što se tiče djece, ima budućnost, trideset i šestero je mladih, od kojih neki nisu još stasali za školske klupe, a dio ih je već u višim razredima osnovne u Vrgorcu i u srednjoj školi.
- Lijepo nam je, smjestili smo se, nastava se normalno odvija bez ikakvih problema - dočekuje nas učiteljica Marina i dodaje:
- Kad sam tek došla raditi u Kokoriće, pitao me jedan postariji mještanin, kad sam već išla u školu, zašto nisam završila za pravnice pa da budem gospođa, a ne tolike škole i seoska učiteljica - kroz smijeh će. Došla je u Kokoriće, a ovi ljudi uvukli su joj se “pod kožu” svojom gostoljubivošću i iskrenošću, i tako je ostala. Danas svatko u svojoj klupi, zabavljeni u poslu, kako na najzanimljiviji način likovno se izraziti i naslikati svoju naslovnicu romana “Vlak u snijegu”.
- Ovo vam je prava škola za život jer, evo, vidite kako nas upravo život od malih nogu uči snalaziti se u različitim uvjetima, prilagoditi se i primijeniti sve znanje od kojeg se dio ne uči iz knjiga nego usvaja i potom primjenjuje baš iz neposredne životne stvarnosti - govori nam učiteljica dok usmjerava prvašiće kako što uspješnije prenijeti svoj unutarnji svijet iz mašte na papir.2
- Znate, ova kuća u kojoj se nalazimo ima dugu povijest. Ovo su vam dvori vojvode Pervana Prže. U ovim dvorima je upravo on ispričao baladu o Hasanaginici putopiscu Albertu Fortisu i ugostio ga kao dobar domaćin na putu po Dalmaciji. Ovo su vam dvori Hasanaginice - ponosno će učiteljica Marina i ovi mali Kokorićani su izdanci loze Pervana. Svi su oni rodbinski povezani, kao velika obitelj.
- Meni treba uspeti se od kuće samo pet stepenica do moje nove škole - govori nam Rina.
- Moju kuću od učionice dijeli ovaj zajednički kameni zid. Može me čuti mama dok razgovaram s učiteljicom - nadodaje Lara. Vesela družina marljivo izvršava školske zadaće uz smijeh, bez opterećenja. I sve, poručuje učiteljica, uspijevaju. Oni svoj kurikulum stvaraju svakodnevno na inovativan, u životnim uvjetima prilagodljiv način.
- Zadovoljni smo svi, uprava škole jer je pronašla najbolje rješenje, ja i učenici jer smo dobili lijepi prostor za učionicu, a i roditelji jer su im djeca tu u blizini ‘na oku’, kako kažu, i bez strepnje, jer znaju da su na sigurnom. Ništa nam ne nedostaje. Imamo sve - poručuje učiteljica.
Na naš upit bi li radije dane provodili u većem gradu s više djece, svi uglas odgovaraju kako svoje Kokoriće ne bi ni za što mijenjali.
- Nama je ovdje lijepo. Odavde nigdje ne idemo - uglas će učenici. Svaki u svojoj klupi, svaki sa svojom peći uz koju se griju i svojim radnim zadaćama. Bez opterećenja, uz poštovanje svih epidemioloških mjera, bez školskog zvona i sata od 45 minuta. Jer njihov sat traje upravo onoliko koliko oni žele, koliko su zainteresirani za rad. I baš to je jedan od dobrih primjera prakse jer škola za život nisu samo tableti i računala. Za to su najbolji primjer mali Kokorićani koje je život već puno toga naučio.
Na kraju dana najradije bi ostali još u školskoj klupi. Njihovi ciljevi i ishodi su ostvareni. Oni svojim primjerom svjedoče kako je za uspješnu nastavu ponajprije potreban direktni kontakt, živa riječ učiteljice i učenika. Za kraj su tek veselo mahnuli iz svoje, kako kažu, “etno škole Kokorići”.