Slučaj Perice Matasa, čovjeka koji u rapskoj bolnici već 36 godina čeka da mu država da identitet, šokirao je hrvatsku i svjetsku javnost, no istražujući taj slučaj otkrili smo identičan slučaj iz siječnja 1974. godine. Naime, tad su na željezničkom kolodvoru u Vinkovcima našli djevojku u dobi od 20-ak godina.
Poput Perice iz naše priče niti ta djevojka nije imala nikakve dokumente, niti ona nije mogla i nije znala izreći svoje ime. Ni ona nije imala nikoga svoga, ni oca, ni majke, ni brata, niti sestre i nitko ju nije tražio.
Završila je u vinkovačkoj bolnici, potom u domovima u Nuštru, Ljeskovcu, bolnici Ugljan, Domu za odrasle u Trogiru i u konačnici u Rehabilitacijskom centru u Vrlici. Prolazile su godine i nitko u državi nije znao niti do danas saznao tko je zapravo bila ta bezimena žena.
Za razliku od Perice, ona je barem uz pomoć vinkovačkog Centra za socijalnu skrb dobila izmišljeno ime, što joj je koliko-toliko olakšalo ostatak života.
- Ta žena je kod nas bila smještena više godina. Nitko ju nije tražio. Uz pomoć Centra za socijalnu skrb i naše socijalne radnice odradilo se određivanje novog imena toj ženi. Izmislili smo joj ime Nađa, po tome što je nađena, a prezime Vinković je dobila po tome što je pronađena u Vinkovcima. Osim izmišljenog imena izmislili smo joj i datum rođenja – govori nam tajnica ravnateljice iz Doma za odrasle Trogir.
Rješenjem Centra za socijalnu skrb u Vinkovcima od 13. kolovoza 2008. dostavljenog Matičnom uredu Vinkovci, a koje, kako doznajemo, potpisuje tadašnja ravnateljica Mirjana Marčinko, stoji da je nepoznata žena rođena 12. siječnja 1951. u 11 sati Vinkovcima te da joj se određuje osobno ime Nađa Vinković. Matični ured Vinkovci u kolovozu 2008. nepoznatu ženu s izmišljenim imenom i datumom rođenja upisao je u maticu rođenih. Rubrika s imenima Nađinih roditelja je ostala prazna.
Nadasve nesretna žena s tužnom, bezimenom, životnom pričom je lani krajem godine preminula u rehabilitacijskom centru na području Dalmacije.
Zašto je onda i po čemu za državnu administraciju slučaj bezimene žene nađene 1974. na željezničkom kolodvoru u Vinkovcima, kojoj su u Vinkovcima dali izmišljeno ime Nađa Vinković, različit od slučaja Perice iz naše priče nađenog 1980. u Drnišu?
Peričina čaša nikad neće biti prazna
Plastična čaša dobrote s natpisom “Za Peru” u kantini Psihijatrijske bolnice Rab, nakon nedavne objave nadasve tužne priče o bezimenom čovjeku koji u bolnici 36 godina čeka ne bi li mu rekli tko je on zapravo, sve je punija i punija. - Baš mi je drago da je do ljudi došla priča o plastičnoj čašici s Perinim imenom u kojoj se skupljaju prilozi za njega.
Ta njegova čaša ne samo da je puna nego sad već imamo i kuvertu za Peru, u kojoj sakupljamo i krupnije novčanice. Sad mu svi pacijenti, zaposlenici i dobavljači ostavljaju prilog – priča 26-godišnji prodavač u bolničkoj kantini, koji je zapravo i osmislio ideju s čašicom za Peru.
Za Pericu se pročulo nadaleko, kažu u bolnici. Ljudi mu šalju pakete, a neki i novac, koji u bolnici ne mogu prihvatiti, pa sugeriraju da neka humanitarna udruga otvori račun za Pericu. Javljaju se i bivši pacijenti koji ga već odavno poznaju i nude pomoć. Prije dva dana jedna mlada sezonka, pomoćna kuharica iz Slavonije, Monika, odlazila je kući. U svojoj sobi ispod vrata ugledao sam papirić iz kojeg je ispalo 20 kuna. Za Pericu, pisalo je na papiru. Nećete vjerovati ta njena gesta izmamila mi je suze na oči - priča Boris iz kantine.