Knjiga Krvavi Udbin dosje o blaženom Stepincu može se kupiti na kioscima i u knjižarama od 5. svibnja po cijeni od 99,99 kuna.
Donosimo feljtone u nastavcima o najdubljim i najintimnijim promišljanjima blaženog Stepinca koja se nalaze u Udbinim arhivima. Zašto su mu masoni bili trn u oku, koliko se puta sreo s Antom Pavelićem, ali i zašto je bilješka o njegovom susretu s Titom nestala iz Udbina dosjea o njemu, sve to otkrivamo u idućim danima.
Već 1943. godine ishod je Drugoga svjetskog rata bio jasan svima osim najuvjerenijim fanaticima Osovine – Hitler gubi rat, njegovo se carstvo raspada, bit će kao u Rimu, ja po pobijeđenima, Vae victis.
Čuveni hrvatski emigrant, intelektualac, pisac i političar Ante Ciliga dao je u knjizi „Sam kroz Europu u ratu“ – ratnom putopisu koji obuhvaća Sibir (zbog pripadanja frakciji Lava Trockog), Jasenovac (zbog partijske prošlosti), rad u ustaškoj Spremnosti, Beč, a potom i Berlin 1945. – jedinstveno svjedočenje o zagrebačkim prilikama te godine.
Opisujući atmosfere u kojima dolazi do zavjera protiv vlasti, Ciliga iznosi začuđujuću procjenu: urota se samo kratko vrijeme zadržava u uskoj skupini urotnika, a kasnije se razlijeva po najširim slojevima društva.
„Stvarnost je mnogo složenija“ reći će Ciliga. „Imao sam priliku konstatirati to još u Rusiji, prve polovice tridesetih godina, kad je borba zabranjenih opozicionih grupa, trockista, buharinovaca i drugih, bila stvarno mnogo manje tajna, nego što se to moglo pretpostaviti. Tako, 1932., kad je Staljin doveo bio svojim ekscesima kolektivizacije i industrijalizacije u opasnost svoju vlast i samu Revoluciju, urote za njegovo svrgavanje nisu bile ograničene na uski krug učesnika iz Crvene armije i političkog Kremlja, iz Centralnog komiteta Partije. Urotničke inicijative i akcije bile su podržane od cijele zemlje, koja ih je zahtijevala i očekivala…
Nije se tad radilo o revoluciji odozdo, nego o revoluciji na vrhu, o dvorskom prevratu o kojem je tad sanjala, za kojim je u taj čas čeznula cijela Rusija.
Tehnička strana urote je po prirodi stvari tajna, ali ideja koja je nadahnjuje i program koji je izražava sastavni su dio javnog života.
Kaptol - jedna vrsta releja prema zapadnim saveznicima
Tako u Zagrebu, 1942. i 1944., preorijentiranje hrvatske države prema zapadnim demokracijama nije bila briga samo jednog ili nekoliko tajnih kružoka: cijela hrvatska nacija bila je usmjerena u tom pravcu. Pristaše Draže Mihailovića i kralja Petra, tj. produženja stare Jugoslavije moglo se nabrojiti na prste jedne ruke. Osim komunista i pristaša Titovih partizana, svi ostali Hrvati bili su za sporazum Hrvatske države s Anglo-Amerikancima. Da tražiš usred dana i s lampom u ruci, ne bi mogao naći u to vrijeme u Zagrebu nekog Hrvata, koji bi bio 100 posto pristaša Osovine.
Ova jednodušnost me iznenadila. Godine 1941. polovica Zagreba bila je izašla u susret njemačkim četama, pozdravljajući ih cvijećem i bombonima, a sada u cijelom Zagrebu nijedan germanofil!“
Ciliga opisuje kako je Kaptol bio jedna vrsta releja prema zapadnim saveznicima.
„Postojao je jedan posrednik: Katolička crkva. Suradnja Vatikana s Anglo Amerikancima bila je opće poznata, a zagrebački nadbiskup Stepinac bio je već stekao svjetski glas svojim propovijedima protiv rasizma i nasilja. U isto vrijeme Stepinac se izjasnio odlučno za Hrvatsku državu i suverenitet hrvatskog naroda. Tako je on dobio opći i neosporni autoritet kod cijelog hrvatskog naroda…“
Ciliga je nakon izlaska iz Jasenovca, gdje je završio kao bivši komunist, hrvatske, ali ne i radikalne orijentacije, završio u redakciji Spremnosti. Isprva uplašen, strahujući od provokatora, nakon kraćeg vremena otkrio je stvar koja ga je zapanjila. Dominantna orijentacija elitnog ustaškog lista bila je, tek donekle prikriveno – proengleska!
Dapače, u odnosu na Titova izdanja koja su doktrinarno slijedili Moskvu, ispada da je Spremnost bila jedini prozapadni list na Balkanu u to doba.
„Prvo sam upoznao skupinu katoličkih anglofila, koja me i izvadila iz Jasenovca. Redakcija Spremnosti, Mortiglija i drugi vodili su u listu odlučno prosavezničku liniju. Kad se uzme u obzir da su Titovi listovi i listići, koji su izlazili konspirativno, bili više prosovjetski nego prozapadnjački, onda se može reći, da je Spremnost bila najzapadnjačkiji list koji je tad izlazio u zapadnoj polovici Balkana. Kako je to moguće, kako to Nijemci toleriraju, pitao sam se više puta i sam sebi odgovarao: Da vam je ovdje Staljinova Crvena armija, ne biste si vi mogli dozvoliti ovakovu igru… Poslije rata došlo je pravo objašnjenje: zapovjednik njemačke vojske u Hrvatskoj bio je general Wehrmachta Glaise-Horstenau, član urote njemačkih generala protiv Hitlera!“
Ciliga dalje opisuje dva bitna središta prozapadne orijentacije.
Jedan je bio u Crkvi, a drugi u Pavelićevu stožeru.
Bez Poglavnikova znanja?
Ne, naprotiv, ako je vjerovati Ciligi.
„Iz dosad rečenog vidi se, da su po svojoj djelatnosti najvažnije bile dvije anglofilske skupine: katolička sa centrom javne djelatnosti kroz Spremnost i liberalna, Lorković-Vokićeva, koja je tajno spremala akciju državnog prevrata prijelaza NDH na Zapad. Među takve spadali su od reda svi ustaše, i odnos između ustaškog režima i Stepinca bio je tada vrlo loš. Znajući to, ja nisam nikom živom u Zagrebu rekao da idem, a niti kasnije da sam bio kod Stepinca. No, da bih ipak dokazao malo više, usudio sam se onako usput upitati prof. Seitza o Stepincu. Evo što mi je doslovno rekao: Jugoslavenčina, sa Šubašićem je pravio orgije u Banskim dvorima. Bio sam malo iznenađen orgijama, ali sam pomislio u sebi: Neka bude, makar i Monsinjor francuskog XVIII stoljeća, ali prava politička veličina i u skoroj budućnosti, poslije ustaša, postat će još veća i priznatija…
Prezirne riječi Državnog tajnika Seitza bile su posve u skladu s riječima Pavelića s kojima je ovaj reagirao na jedan znameniti Stepinčev istup.
Kod saziva Hrvatskog Sabora, Pavelić je odredio – u svojoj igri s Katoličkom crkvom – da poslanici imaju, korporativno prema srednjovjekovnoj tradiciji, najprije otići u državnu crkvu sv. Marka. Neočekivano, njih je sve na pragu crkve dočekao Stepinac i održao im kratku ali znamenitu riječ, puno oštrih aluzija i osuda Hitlerovog rasizma i Pavelićevih nasilja.
Imajte na umu, da zakoni koje ćete vi donositi ne smiju protivurječiti Božjim zakonima ljubavi i jednakosti svih ljudi…
Na ovu Stepinčevu opomenu, prisutni Pavelić okrenuo se članovima Vlade koji su ga okruživali s ciničnim komentarom: Zar da me ovaj balavac uči politici!“
Stepinac: 'Zajedno s Nijemcima nestat će Pavelić i ustaše'
Ciliga ovako prepričava neke detalje razgovora sa Stepincem.
„Poslije toga govorili smo o Rusiji i općenito o komunizmu, a najviše o situaciji i perspektivama u Hrvatskoj. Zagrebački Nadbiskup prešao je odmah u srž problema i govorio posve otvoreno o predstojećem potpunom porazu Njemačke… Bio sam jako impresioniran ovom otvorenošću, bez i truna diplomacije, od strane čovjeka koji je po svom položaju nosio veliku odgovornost. Ne manje oštro i otvoreno govorio je Stepinac i o tome, da će zajedno s Nijemcima nestati Pavelić i ustaše koji su se kompromitirali nasiljima i nepravdama.“
Na Ciligino upozorenje da Tito dolazi u Zagreb, Stepinac je dao procjenu koja je Ciligu zapanjila.
„Odgovor Stepinčev bio je, po svojoj nerealnosti, potresan: Nikakve opasnosti od pobjede komunizma u Hrvatskoj nema, nikad Tito neće doći u Zagreb. To vam mogu garantirati. Od ovog prvog Stepinčevog odgovora stvorio sam zaključak: To je čovjek nepokolebljive volje, asketa, svetac, fanatik, ali nikako političar, ni državnik. Očekivao sam sresti mnogo realističnijeg Stepinca i bolno me pogodila politička inferiornost čovjeka, koji je zbog svoje opozicije nasiljima i zločinima Pavelića, za svoj duboki hrvatski patriotizam, za svoj osjećaj solidarnosti s dušom naroda, bio predodređen odigrati u bližoj budućnosti veliku političku ulogu u sudbini hrvatske nacije.
Vatikan je bio rezerviran prema Paveliću
Na moj začuđeni pogled, Stepinac je odmah dao ovo objašnjenje: Hrvatska Vlada, kakva god ona bila na kraju rata, neće imati što da pregovara s Titom, makar ako će on i vladati u Beogradu, jer Hrvatska ne može ući i ne može biti dio neke ateističke Jugoslavije…“
Ciliga na račun Pavelića iznosi teške optužbe:
„Vatikan, sa svoje strane, priznavao je svo vrijeme rata legalnu jugoslavensku emigrantsku vladu u Londonu. U isto vrijeme poslao je bio u Zagreb svog 'apostolskog delegata' Nadbiskupu Stepincu i taj je delegat bio i neki faktični poslanik pri Pavelićevoj vladi. Ovo faktično polupriznanje bilo je izraženo i prisustvom kod Vatikana posebno Pavelićeve „delegacije“ na čelu s grofom Lobkowitzem. Papa je jedanput i primio Pavelića u audijenciju, podijelio mu krunicu, ali odbio da Pavelić donese sa sobom i preda kao poklon luksuzno tiskani latinski prijevod ustaškog stranačkog programa, 'Ustaška načela' (Principia motus croatici Ustaša). Svoju rezerviranost prema Paveliću, Vatikan je još mnogo jače pokazao odbijajući zahtjev Pavelića da povuče Stepinca u Rim, a Pavelić, ogorčen kritikama i propovijedima Stepinčevim, postavio je dva puta taj zahtjev Vatikanu…“
Ciliga navodi i kako je Pavelić neko vrijeme imao na stolu ponuđen dogovor sa Staljinom.
„Staljin je pokušao spriječiti Titu obnovu Jugoslavije. Pored ostalih poteza i time što je ponovno predložio Paveliću (ovaj put preko Švicarske) priznanje NDH u granicama 1941. uz dva uvjeta: prvi, da Crvena armija uđe nesmetano na cijelo područje NDH, drugi, da Pavelićeva Vlada legalizira, pored ustaškog pokreta, kao drugu stranku Komunističku stranku Hrvatske (podrazumijevalo se na čelu s Andrijom Hebrangom, kao generalnim sekretarom). Pavelić je“, tvrdi dalje ovaj bivši komunist, „prihvatio pregovore. Prema svjedočanstvu više funkcionera Ministarstva vanjskih poslova, bio je oduševljen ovom ponudom, nije se rastavljao od tog pismenog dokumenta. Na temelju uspješnih rezultata pregovora, Pavelić je bio pozvan na definitivno zaključenje u Generalni štab maršala Tolbuhina.“
Pavelić: 'Imat ćemo sporazum, ali ne s Rusima nego s Englezima!''
Ali, do ovog susreta i konačnog sporazuma Pavelića s Rusima nije došlo. Ciliga te teze ničim ne dokumentira. Neke među njima očito su išle na ruku službenom Beogradu (KP NDH, Hebrang, pakt Staljin-Pavelić...).
„Okolnosti prekida pregovora nisu dosad dovoljno objašnjene. Pavelićeva obitelj, koja živi u Madridu, sigurno o tome nešto zna, a posjeduje vjerojatno i neke dokumente. Ali ona dosad šuti.
Po onome što se znade, izgleda da je do prekida došlo po inicijativi Pavelića. Prigodom jednog izlaska iz palače vlade, Pavelić je samouvjereno i hvalisavo govorio grupi dostojanstvenika i visokih funkcionera koji su ga okruživali: 'Rusi su me htjeli prevariti, navesti na tanak led, ali ja se nisam dao natociljati… Imat ćemo sporazum, ali ne s Rusima nego s Englezima!'“
Po jednoj verziji – navodi dalje Ciliga – Pavelić je odgovorio Rusima: „Spreman sam doći u štab Tolbuhina u pratnji engleskih oficira“, a Rusi su na to prekinuli pregovore i Staljin obnovio suradnju s Titom, omogućio mu obnovu Jugoslavije, neovisne od Bugarske, da bi tek u lipnju 1948. pošao na novi i definitivni raskid s Titom. Po drugoj, malo drukčijoj verziji, Pavelić je obavijestio Engleze o prijedlogu koji mu je učinila Moskva, Englezi su odbili pratiti Pavelića k Tolbuhinu, ali su sami započeli izravne pregovore s Pavelićem.
„Sve što je Pavelić govorio i činio posljednjih dana i tjedana svog režima, govori za to da je u nekakvim pregovorima s Englezima ili Angloamerikancima on doista i bio, ali da ti pregovori nisu imali do kraja neki točni završetak“, uvjeren je Ciliga.
Pri napuštanju Zagreba i povlačenju hrvatske vojske prema Sloveniji i Austriji, Pavelić je bio pustio glasine o „sporazumu s Englezima“ i o „povratku s Englezima u Zagreb za osam dana“. Svom je osobnom vozaču, kad ga je u trenutku odlaska zapitao što da uzme sa sobom, Pavelić odgovorio: „Jednu košulju, za izmjenu, ništa više, za par dana smo svi natrag u Zagrebu.“
„Ove Pavelićeve izjave i glasine pokazale su se tragično netočnima i lažnima. Da je Pavelić znao da su netočne, da je svjesno varao i zavaravao vojsku i narod, javnost, svjedoči vlastiti postupak Pavelića usred povlačenja: kod Celja odijelio se od vojske, 'razriješio' je zakletve i krenuo, u maloj pratnji najbližih, svojim posebnim putem. Da je postojao pravi i konačni sporazum s Englezima ili Angloamerikancima, Pavelić bi bio produžio zajedno i na čelu hrvatske vojske svoj put susretu sa Saveznicima, u Bleiburg.
Bez 'komplikacija' sam je likvidirao NDH
Tim časom probudio se u Paveliću stari konspirator: oprostio se sa svojom obitelji i sakrio se, da bi s krivim dokumentima prešao u Italiju, tamo sakriveno živio i sa krivim dokumentima otputovao u Argentinu. Tamo je živio opet legalno, pod svojim imenom, te javno i otvoreno djelovao. Nakon pada Perona, napustio je Argentinu i nastanio se u Frankovoj Španjolskoj. Tu se razbolio i četrnaest godina nakon završetka rata umro u njemačkoj bolnici u Madridu.
Je li stanovita tolerantnost Engleske i Amerike pa i Tita prema osobi Pavelićevoj bila slučajna pojava ili je ona došla kao protuusluga, kao 'zahvalnost' što je Pavelić bez 'komplikacija' sam likvidirao NDH, predao Titu Zagreb bez borbe, a Angloamerikancima hrvatsku vojsku na milost i nemilost, utvrdit će budućnost, povijest.
Činjenica je svakako, da Englezi nisu izručili zajedno s hrvatskom vojskom partizanima i one hrvatske generale i političke komesare, koji su izvršili i potpisali predaju hrvatske vojske Englezima, nego su im, očevidno kao protuuslugu i zahvalnost, dopustili da odu u emigraciju…“
Pavelić – piše razočarano Ciliga – nije završio rat nekom „posljednjom borbom“, „makar politički loše postavljenom, kao što sam se sklanjao misliti 1944. u Zagrebu, nego uspješno i efikasno provedenom samolikvidacijom NDH izručenjem bez otpora Zagreba i vojske pobjedničkim protivnicima, upravo onako kako je proricao Dido Kvaternik.
Klati Srbe dok imaš iza leđa Nijemce, a kad tih više nema, onda predati novoj beogradskoj vlasti bez borbe sve i sva, zemlju, državu, prijestolnicu, vojsku, narod… Sramotnijeg i nedostojnijeg kraja teško si je zamisliti i nije ga lako naći u povijesti naroda svijeta.“