Premda je dossier Ante Pavelića, kojega je nakon Drugoga svjetskog rata sastavila Udba (odnosno Služba državne sigurnosti) imao više od dvije tisuće stranica u kojima je bilo sve - od ljubavnica do zdravstvenih problema ustaškog vođe - njegovi najzanimljiviji dijelovi sve do objave edicije „Uspon i pad Ante Pavelića“ nikada nisu ugledali svjetlo dana. U prave razloge skrivanja njegove, valja reći izvanserijski pikantne privatne biografije, nemoguće je proniknuti, no činjenica je da je njena objava u izdanju 24sata predstavljala senzaciju na hrvatskom knjiškom tržištu. Oba su izdanja u rekordnom roku rasprodana pa ponovo dotiskivana, a sada se, zbog zahtjeva mnogobrojnih čitatelja koji su ostali uskraćeni za svoj primjerak, ponovo nalaze na kioscima. Bestseler „Tajni dossier s dvora“: spletke seks i krvavi lov ponovo je na kioscima.
Tko je bio Pavelić? Kakav je bio njegov odnos prema supruzi, poznatoj kao „faraonka Mara“? Kako je izgledao njegov radni dan? Kakvi su bili njegovi planovi sa Nezavisnom Državom Hrvatskom, Židovima, Srbima, Romima i drugim manjinama? Zašto je pulmologu dr Mili Budaku (kojega ne treba miješati s istoimenim književnikom) koji je bio mason, dao vilu u Visokoj ulici? Zašto je Pavelić par dana prije pada NDH odlazio u „galantne posjete“ jednoj dami u Bauerovoj ulici u Zagrebu) Kakav je bio njegov odnos prema ocu i majci a kakav prema djeci? Kako su se njegovi „rasovi“ odnosili prema svome vođi a kako međusobno? Koliko je pušio, kako je pio, od kojih je bolesti bolovao? Udba je otkrila čak i to da je imao najdulje uši koje čovjek može imati i da je bio seksualno nastran.
U knjizi su publicirana najzanimljivija svjedočenja Ante Moškova, Vjekoslava Servatzyja, Ivana Perčevića i drugih vodećih ljudi Nezavisne Države Hrvatske koji bacaju dodatno svjetlo na sve što se u tim traumatičnim godinama događalo u Hrvatskoj, Zagrebu i Banskim dvorima…
VUČJAK KOJI POSTAVLJA MINISTRE I KRVAVI LOV
U vremenu dok je bio u milosti, dolazio je k Paveliću ujutro u privatni stan vrlo često i Slavko Kvaternik. Nakon toga bi nastavio s primanjem stranaka, a između 16.30 i 17.30 odlazio bi kući, gdje je još prije večere često jahao po jedan sat i to često u društvu načelnika Wernera.
Iako svjedoče da je bio dobar jahač te njegovi obožavatelji često ističu njegovu ljubav prema konjima, kao i većina stvari u Pavelićevu životu – to je bila samo poza. Nešto po čemu bi se trebao prepoznati državnik, vođa, poglavnik. Slično kao i lov u kojem nije osobito uživao, ponajviše jer je bio slab strijelac. Mistifikacija lika i djela samoga sebe (i svoje obitelji, ponajviše Marije) bila je jedna od ključnih poluga za održavanje na vlasti. Pa tako i legenda o voljenom starom vučjaku koji može prepoznati tko „poglavniku želi dobro, a tko zlo“.
Ta vučjakova vidovitost mnoge će stajati karijere i položaja, a neke i glave, uostalom kao i kobna, hinjena ljubav prema lovu.
„Pavelićev se privatni život odvijao uglavnom izvan uredskih sati i to predvečer i obično uvečer, ali i jedan dio ovog vremena znao je češće imati više službeni nego privatni karakter. Ako je bio u uredu u Tuškancu, znao je predvečer završiti primanja, redovito malo projahati po stazi parka, koja je bila naročito za tu svrhu planirana i nasuta. Gotovo nikad nije sam jahao. Obično je bio koji u tu svrhu pozvani gost ili slučajni ljubitelj jahanja, a kad ovih ne bi bilo, najčešće je jahao uz pratnju generala Prebega, liječnika Mile Budaka, Wernera, potpukovnika Horvata, koji je brinuo za konje, i drugih. Ja sam imao prilike nekoliko puta jahanje, a i sam sam nekoliko puta projahao. Pavelić je izgledao više ljubitelj konja nego jahanja, ali kao što je jahanju pristupao više kao nametnutoj, a ipak potrebnoj gimnastici i kod dobrog jahača, tako je isto i njegovo iskazivanje interesa prema konjima bilo daleko od ljubiteljstva. Konj i jahanje spadali su, uz svu ostalu garnituru, kao jedan potrebni ukras i oprema dekora. Kad je uginuo njegov jahaći konj, jedan izvanredan primjerak čistokrvne engleske pasmine prema kojemu je Pavelić pokazivao bar na oko neku posebnu privrženost, nije se uopće obazirao ni pokazao da bi ga to žalostilo ili neraspoložilo“, pripovijeda Moškov.
"Kao s jahanjem, slična je stvar bila i s lovom. Češće bi, skoro svake nedjelje u vrijeme sezone, odlazio u lov na novouređeno lovište oko Novih dvora. Jednom je sam rekao da se u lovu dosađuje, a možda ga je smetalo i što je sam dosta loše gađao. I prema lovu se odnosio kao prema jednoj nužnoj i neizbježnoj stvari, potrebnoj za dekor svog položaja.
Ako je istinito familijarno povezivanje s Lisakom, onda je tu došla do izražaja krvožedna naklonost familije kao takove i osjećaj afiniteta prema sličnima.
Kad je jednom zgodom, mislim 1944., netko bio pripucao sa strane iz šume za vrijeme dok je održavan nekakav 'dvorski lov' na Pavelićevu dobru negdje iza Sljemena, onda je on bio naredio veliku akciju 'odmazdnoga čišćenja' u okolici. Akciju je 'vodio' on osobno s odredima PTS-a pa je sam dao zapaliti čitavo jedno selo", svjedoči Danijel Uvanović.
„Kako inače nije pokazivao interesa za bilo kakovu drugu razonodu ili sport, pa ni kao pasivni promatrač, već je sve odbijao kao neozbiljnu dokolicu, to je kod mnogih ljudi ostavljao pogrešni dojam da voli konje, jahanje, kao i lov. U Novim dvorima u lov je obično pozivao goste, i to strane predstavnike, kao i domaće, te bi ih obično zadržao nakon prijepodnevnog lovljenja. Također je znao u Novim dvorima, sam ili s gostima, izjahati s pratnjom konjaničkog voda“, kaže Moškov.
„Inače čitavo preostalo vrijeme provodio bi u kući ili šetajući vrlo lagano i sporo po parku, bilo s kojim gostom, bilo s Marom ili s kojim od djece, a znao je katkad i osamljen sjediti u vrtu ili parku. Kod ovih šetnja ili osamljenog sjedenja bio mu je stalni pratilac jedan već dosta stari i prilično olinjali pas vučjak, kojega je donio iz Italije. Prema njemu kao da je Pavelić osjećao neku trajniju naklonost. Pas je bio izvježban za osobnu obranu. Pavelić, a i čitava obitelj bila je uvjerena da pas odmah prepozna u došljaku je li isti prijatelj ili ne jer onaj na koga bi pas nahrupio u očima porodice postao bi sumnjiv i takav trajno ostao ukoliko ne bi imao prilike da se s psom dobro izmiri.
Zimi je Pavelić stanovao redovno u Tuškancu, ljeti često u vili na Rebru na području Zagrebačke gore, a od subote do ponedjeljka odlazio bi u “Nove dvore" kraj Zaprešića. Večerao je Pavelić redovno u krugu svoje obitelji, navodno je za večeru mnogo jeo, a toj obiteljskoj večeri prisustvovali su vrlo često Vanča Mihajlov i Andrija Artuković sa ženama, a po koji puta talijanski poslanik Casertano i njemački poslanik Kasche također sa ženom. Poslije večere dao si je Pavelić vrlo često projicirati razne filmske žurnale i slične stvari /prikazivanjem filmova bavio se je sin mu Krešo.
Pavelić je bolovao od šećerne bolesti i zbog toga je bio umjeren u piću, pa je pio samo neko specijalno vino s vrlo niskim procentom alkohola. Prije emigracije, a navodno i za emigracije, bio je u stanju podnijeti veće količine alkohola, a da nije pokazivao znakove pijanstva. Pušio je izvanredno mnogo /preko 100 cigareta dnevno/, ali specijalno za njega pravljene, lagane cigarete. Pavelić je bolovao još i na nogama i nije lagano hodao, pa se je početkom 1945. godine podvrgavao operaciji čvorova žila, koji su mu bili na nogama iskočili.“
U srijedu sljedeći nastavak feljtona o usponu i padu Ante Pavelića.
Drugo izdanje knjige Uspon i pad Ante Pavelića: Spletke, seks i krvavi lov potražite na svim kioscima po cijeni od 49,90 kuna.
A već sad u preprodaji možete nabaviti knjigu Moj obračun s poglavnikom uz 10% popusta na OVOM LINKU.