Imao je samo sedam dana kad je primio prvu kemoterapiju. Preživio je sepsu, brojne kemoterapije i operaciju.
Danas je Patrik Šarić iz Istre 16-godišnji tinejdžer koji živi punim plućima i kad odraste želi postati upravo liječnik onkolog za male pacijente ili medicinski tehničar na tom odjelu.
- Duša me boli kad vidim te malene, ćelave glavice i oči pune nade i suosjećanja. U njima vidim borce. Kad bih imao meku moć, želio bih svu djecu koja boluju od zloćudne bolesti izliječiti i vratiti im osmijeh na lice. Prošao sam sve to, iako sam bio tek rođena beba i ne sjećam se. Mama mi sve ispričala kad sam to mogao shvatiti. Ja sam sebi heroj, a svojim iskustvom i voljom za život želim pomoći baš najmanjim pacijentima - rekao nam je veseli Patrik.
Čuda su ipak moguća
Njegova herojska bitka počela je odmah po rođenju 9. listopada 2005., kad su mu liječnici riječkog KBC-a dijagnosticirali zloćudni tumor jetre.
- Moja beba preživjela je ukupno 12 kemoterapija, 9 u Rijeci i 3 nakon operacije tumora u Padovi. I danas, gotovo 16 godina od toga, zasuze mi oči kad se sjetim što je sve prošao i preživio. Danas je to veseli dječak. Malo nepovjerljiv prema ljudima koje ne poznaje, ali ono što me fascinira je to što otvoreno priča o tome što je proživio i tako želi pomoći drugima. Upravo smo se nedavno vratili iz Zagreba gdje su mu odstranili dio porta koji mu je sve te godine ostao pod kožom, a nismo znali. On je danas zdrav i sretan. U Zagrebu je na odjelu vidio bolesnu dječicu i mlade ljude te sam vidjela da su mu oči zasuzile. Opet mi je ponovio da želi pomoći upravo toj djeci, jer se ta grozna bolest može pobijediti. Patrik je svjedok da su čuda moguća - rekla je majka Vanja Šarić.
Bio je Ponos Hrvatske
Čim se rodio, liječnici su shvatili da nešto s njim nije u redu.
- Sjećam se da su liječnici odmah po rođenju, iako je trudnoća bila uredna, vidjeli da Patrik ima tvrdi trbuščić. Obavili su pretrage i uočili tumor. Bio je to strašan šok za cijelu obitelj.
Drugi dan rođenja poslali su ga u riječku bolnicu, gdje su liječnici potvrdili da se radi o zloćudnom tumoru jetre. Patrik je tek kasnije, kad je narastao, preko naših priča i fotografija shvatio što je preživio.
Preživio je čak i sepsu koja je trajala punih osam dana - prisjetila se mama Vanja.
O malom heroju pisali smo nekoliko puta, a njegova priča inspirirala je majku Vanju da tih godina napiše i knjigu koja govori upravo o tom iskustvu. Patrik je u dobi od pet mjeseci operiran, a operacija je trajala tri i pol sata. Uslijedila je nova neizvjesnost, hoće li već izmučeno tijelo podnijeti operaciju. No liječnici su mu uspješno izvadili tumor velik osam centimetara.
- Operiran je u Padovi kod dr. Nele Sršen i tad mu je odstranjen veći dio jetre te je dobio još tri kemoterapije poslije operacije. Kasnije je proglašen i Ponosom Hrvatske, a ta nam nagrada puno znači, kao podsjetnik na pobjedu i na slavljenje života - rekla je mama Vanja.
Volio je crtiće i pjesme
Prisjeća se da je Patrik bio neobična beba.
- Dok su druga djeca uživala u slatkišima, moj Patrik je volio jesti svježu mrkvu. Obožavao je i mandarine i jabuke te slatki kupus i juhe. Kad je progovorio uz riječi ‘mama’ i ‘tata’, Patrik je odmah izgovorio i ‘nani’. Isprva nismo bili sigurni što to zapravo želi reći, a onda smo shvatili da to znači ‘daj mi’ - priča Vanja.
Kao mali pacijent u bolnici bio je strpljiv, otkriva nam Patrikova mama.
- Kad bi se probudio oko 7 sati ne bi plakao, nego bi pričao sam sa sobom. Kad smo došli u sobu, od sreće bi se bacio na krevet i poklonio nam smiješak. Nakon jela bi se igrao, a na televiziji je uvijek gledao omiljeni crtić ‘Pilić milić’. Nakon ručka je spavao oko dva i pol sata. Ako je bilo lijepo vrijeme, onda smo išli u park, gdje je uvijek nešto istraživao. Obožavao je slušati priče i pjesme, a noću je uvijek bio miran - prisjetila se mama.
Patrik se danas bavi sportom, završava prvi razred medicinske škole te je dosta religiozan i osjećajan.
- Vjerujem da me je Bog izliječio i zato svake nedjelje cijelu obitelj dignem kako bismo prisustvovali nedjeljnoj misi u protestantskoj crkvi. Vjera mi je važna u životu i ne sramim se to reći - rekao je na kraju Patrik.