U siječnju 2015. godine pedeset svjetskih državnika, među njima i tadašnji premijer Zoran Milanović, primili su se za ruke i na čelu povorke od tri milijuna ljudi poveli mimohod ulicama Pariza, kako bi odali počast žrtvama terorističkog napada na redakciju satiričkog lista Charlie Hebdo.

Islamski teroristi upali su u ured pariškog tjednika i ubili 12 članova redakcije, među kojima je bio i glavni urednik, i tijekom napada uzvikivali "Osvetili smo proroka".

Charlie Hebdo bio je trn u oku islamskim radikalima i fundamentalistima zbog svog satiričkog prikaza proroka Muhameda, ali i ne samo njega jer njihove kritike i satiričkog prikaza nisu bili pošteđene ni druge religije i religijske ikone. 

Britanski premijer David Cameron tada je u govoru upozorio na "prijetnju fanatičnog ekstremizma s kojom se europske zemlje moraju suočiti".

Dioniz na večeri

Ovoga vikenda, devet godina kasnije, organizatori Olimpijskih igara morali su se ispričati katolicima i ostalim kršćanima koje je naljutio performans prilikom otvaranja Igara na kojem su članice skupine Drag Race France navodno parodirale Da Vincijevu "Posljednju večeru", s golim pjevačem u ulozi starogrčkog boga vina Dioniza.

Tako je, eto, Pariz još jednom povrijedio osjećaje vjernika.

Ne do te mjere do koje je isprovocirao islamske radikale, ali dovoljno da se mnogi, pa čak i hrvatski vjernici, političari i biskupi, pobune zbog ove satire, parodije, a za neke i "blasfemije".

Napadači na pariški tjednik osvećivali su svog Proroka, a kršćani su ovih dana ustali u obranu svog Spasitelja.

Čak je i pjevačica Nina Badrić na društvenim mrežama podijelila objavu o tome da "neće gledati nešto što izruguje njezina Spasitelja". Ali bilo je još takvih reakcija.

Đavli i lomače

"Ovo je primjer poniženja kakvo neprestano doživljavamo mi kršćani u ovom svijetu koji se udaljava od Boga", poručio je biskup Vlado Košić na misnom slavlju ove nedjelje. Upozorio je na "ismijavanje i ponižavanje Krista i kršćanstva" i posegnuo za još težom kvalifikacijom: "Zanimljivo je da znaju dobro ti đavli koji napadaju Crkvu da je njezina snaga u euharistiji".

Kad biskup krene progoniti "đavle", onda ni lomače nisu daleko.

Taj val povrijeđenih osjećaja kršćana zajahali su i Mostovci Nikola Grmoja i Miro Bulj, porukama kako se "woke idiotarijama vrijeđaju kršćanske svetinje", apelima da je "dosta terora manjine nad većinom" i da je "dosta šutnje". Na tom tragu bio je i dubrovački gradonačelnik Mato Franković (HDZ) porukom kako "glasna manjina nastavlja terorizirati tihu većinu".

A ministar sporta Tonči Glavina kaže kako je njega "kao kršćanina smetala nespretna asocijacija na Isusovu posljednju večeru".

Brane Spasitelja

Dakle, đavli, teror, vrijeđanje svetinja, napad na Crkvu... Zvuči neodoljivo kao onaj Cameronov "fanatični ekstremizam" o kojem je govorio u Parizu nakon pokolja u redakciji Charlie Hebdoa.

Neki brane Proroka, neki brane Spasitelja.

A Pariz se ponovno našao pod kritikama i pritiscima religijskih skupina, vjerskih dostojanstvenika, političara i demagoga koji borbu protiv "woke ideologije", o kojoj vjerojatno ne znaju ništa, koriste za huškanje, mobiliziranje i dizanje panike, ali i za ušutkivanje svih onih koji se usude taknuti u njihove svetinje.

Tonči Glavina danas je povrijeđen "kao kršćanin". Tko zna, možda će ga sutra nešto povrijediti kao Hrvata. Ili kao muškarca. Kao HDZ-ovca. Možda i kao Splićanina. Vjerojatno kao Dalmatinca. Sigurno kao hajdukovca.

Kako bi izgledao svijet koji bi vodio računa o njegovim osjećajima?

Povod za huškanje

Urednici Charlie Hebdoa objašnjavali su kako u sekularnoj Francuskoj oni pišu za publiku koja razumije i prihvaća njihov pristup religijskim manipulacijama, mitovima i nametnutim svetinjama, a oni koje to smeta, ne moraju ih kupovati ni čitati. Jer oni se ne obraćaju fundamentalistima.

Pa su ih fundamentalisti izrešetali kalašnjikovima.

Danas biskup Košić, Bulj i Grmoja, Glavina i "ZDS" Franković koriste otvaranje Igara kao povod za promociju svoje politike, ideologije, svjetonazora, kao i za napade na svoje izmišljene protivnike, a sve u obranu nekakve kršćanske Europe i kršćanskih vrijednosti. Ili makar ministrovih "osjećaja kao kršćanina".

Mnogi su u povijesti platili cijenu tih "povrijeđenih osjećaja" vjernika, bilo kršćana ili muslimana. Kako bi svijet danas izgledao da umjetnici, slikari, glumci, pisci, književnici, novinari, vode računa o osjećajima fundamentalista, fanatika, demagoga?

Vode li oni računa?

S druge strane, vodi li gradonačelnik Franković računa o osjećajima antifašista kad poseže za ustaškim pozdravom? Vodi li biskup Košić računa o ljudima koje smetaju i vrijeđaju njegove propovijedi i političke poruke? 

Jer nemaju samo vjernici osjećaje. Imaju ih i žene koje su žrtve molitelja i klečitelja po hrvatskim gradovima. Imaju ih ateisti kad im se nameću vjerska pravila. Imaju ih roditelji čija djeca u školama moraju prolaziti religijske manifestacije ili diskriminaciju jer ne pripadaju većini koja pohađa vjeronauk. Imaju ih antifašisti kad se promovira fašizam. Imaju ih gejevi kad im se Ustavom zabranjuje brak ili se pale njihove lutke na fašniku. Imaju ih žrtve ratnih zločina kad se veličaju ili opravdavaju zločinci.

Zar ti "osjećajni kršćani" misle da u zaštitu svoje vjere mogu vrijeđati osjećaje svih drugih?

Osjećaji su, baš kao i vjera, osobna i privatna stvar svakog pojedinca.

Nove svetinje

Uostalom, kad već raspravljamo o svetinjama, sjetimo se svih svetinja u koje se ne smije dirati u hrvatskom društvu: poput Franje Tuđmana i Domovinskog rata ("Osim u svoja četiri zida"), generala Ante Gotovine i hrvatskih branitelja, a svetinjama je netko proglasio i navijačke skupine, nogometne klubove... 

Kao što su nekad svetinje bile Tito i Partija.

Svatko ima svoju svetinju. Svatko ima svoje osjećaje.

Kao što svatko ima pravo na drugačije viđenje i pristup tim svetinjama. Naročito umjetnici, glumci, performeri, novinari...

Pogubni osjećaji

Nekad se zbog "sotonističkih" vrijeđanja kršćanskih osjećaja završavalo na lomači. Prije deset godina zbog vrijeđanja osjećaja muslimana ubijeno je 12 novinara. Danas je otvaranje Olimpijskih igara povrijedilo osjećaje kršćana i katolika.

Onih koji vrlo često ne obraćaju pažnju na osjećaje drugih. Dapače, svoje osjećaje stavljaju ispred osjećaja drugih i svoja uvjerenja nastoje nametati čitavom društvu.

Uostalom, kako bi izgledao svijet da njime upravljaju osjećaji vjernika? Vjerojatno onako kako je izgledao prije 500 godina.